Razgovor sa don Antonom
Razgovor vodila: Tijana Petrović
Kotor je dobio novu multimedijalnu dvoranu u rekonstruiranoj crkvi svetoga Pavla. Na svečanom otvorenju bili su prisutni najviši državni i općinski uzvanici, ali ne i predstavnici kotorske biskupije, iako je to bilo očekivano. Tim povodom zamolili smo generalnog vikara u kotorskoj biskupiji, don Antona Belana, da nam objasni današnji status crkve svetoga Pavla i razloge nedolaska crkvenih velikodostojnika na ceremoniju svečanog otvorenja.
HG: Don Antone, molim Vas da nam ukratko opišete crkvu i samostan sv. Pavla u Kotoru.
Ako budem nešto opširniji u odgovoru, imajte razumijevanja jer kratko i sažeto nije lako opisati ni jedan ljudski život koji rijetko prelazi sto godina, a ovdje je riječ o spomeniku koji ima više od 750 godina života. Bio je 544 godine crkva, 207 godina desakralizirani prostor, ukupno ima 751 godinu postojanja na prostoru gdje su usud vremena i ćudi čovjeka često bili neprijatelji njegove izvorne namjene, ljepote i misije. Dominikanci su se oko 1225. godine naselili u Dubrovnik, odakle su već u prvoj polovini 13. stoljeća kao korizmeni propovjednici dolazili u Kotor. Najveću zaslugu za njihovo stalno naseljavanje u Kotoru imali su ugledni kotorski plemić Pavao Bari i njegova supruga Dobre, sestra kotorskoga biskupa Marka (1260. – 1270.), kao i sam biskup. Budući da supružnici Bari nisu imali djece, posinili su dubrovačke dominikance Priora Miha, rodom iz Kotora, o. Cvjetka, o. Tripuna i o. Marka. Pavao Bari je uz svoju kuću, koja je bila blizu same katedrale s istočne strane, sagradio i crkvu 1263. godine u čast svecu čije je ime nosio. Kuću i crkvu poklonio je dominikancima uz uvjet da se oni stalno nasele u Kotor. Dominikanci su došli u ovaj samostan 1266. godine. Budući da je samostan bio mali, a broj redovnika se povećavao, Kotoranin Nikola Buća 1344. godine započinje izgradnju novog samostana i crkve u predjelu Pacijana (Tabačina) izvan gradskih zidina.
Samostan je bio posvećen sv. Dominiku, a crkva sv. Nikoli biskupu u zahvalu utemeljivaču novoga samostana. Ktitor nije doživio njegovo otvorenje jer je umro, kako se moglo čitati na natpisu crkve, 1354. godine, učinivši velika djela. Transit ab humana agendo celeberrima facta anno milleno quatuor qinquaginta triceno. Godine 1537. zbog opasnosti od turske navale koja je uslijedila 1539., ali nije bila uspješna, crkva i samostan bili su porušeni, a materijal upotrijebljen za pojačanje kotorskih zidina. Ponovno se gradi nova crkva i samostan na zemljištu benediktinaca u gradu 1543. godine. I oni su bili teško oštećeni u potresu 1563. godine. Nije uspjela potpuna obnova, a uslijedio je novi potres koji je gotovo sve uništio 1667. godine. Godine 1798. nepotpuno obnovljen samostan austrijske vlasti pretvaraju u vojarnu. To isto čine 1807. Francuzi, a crkvu ustupaju pravoslavnima, ali i ona strada u požaru 1896. godine te je na njezinu mjestu sagrađena (1902. – 1909.) nova pravoslavna crkva posvećena tom svecu.
Prve dominikanske trećoredice Katarina i Petruša javljaju se u Kotoru u arhivskim dokumentima 1477. godine. Ne žive u zajednici, već privatno u svojim kućama (Pizochare). Oko 1520. godine sestra Ozana, koja je boravila kao zazidana djevica (Virgines muratae) u isposnici pokraj crkve sv. Bartolomeja, prelazi u isposnicu uz crkvu sv. Pavla. U njezino vrijeme u Kotoru je živjelo devet tako zazidanih djevica. Poznato je da se apelativ zazidana (muratae) u srednjem vijeku može odnositi i na redovnice stroge klauzure poput „murate di s. Pietro“ u Vatikanu, a koje su vodile brigu za liturgijsko bijelo rublje vatikanske bazilike. Zvali su ih još „eremite rinchiuse“ ili „incarcerate“. Već 1526. godine ime sestre Ozane susreće se u testamentima kotorskih građana. Tako Jeluša, žena Tripa Pelegrina, u testamentu koji nosi nadnevak 7. 10. 1526. kaže da za svoju dušu ostavlja sestri Ozani, zazidanoj uz crkvu sv. Pavla u gradu, 15 aspri, a drugoj sestri, koja je također bila zazidana uz crkvu sv. Lucije, 6 aspri. Za vrijeme boravka sestre Ozane u samostanu sv. Pavla (1520. – 1565.) samostan postaje poznat ne samo u Kotoru, već i u širem okruženju. U njega dolaze djevojke pučanke i plemkinje iz Kotora, Barija, Skadra, Stona, Korčule, Prčanja, Perasta, Herceg Novoga. Jedno vrijeme, pod njezinim vodstvom, u samostanu je bilo 33 sestre, među njima i neke pobožne udovice. Bila im je poglavarica više od 20 godina izlazeći rijetko iz svoje ćelije koja je bila ukopana u lovćenski masiv nalik kraškim špiljama. Učinila je to 1539. kada je turski admiral Barbarossa pokušao osvojiti Kotor. Bila je jedna od glavnih braniteljica grada i moralna potpora pojavom, molitvom, savjetom i proroštvom o sigurnom neuspjehu osvajača. Ona nije izlazila, ali se k njoj dolazilo. Umire u tom samostanu na glasu svetosti 1565. godine.
Do dolaska Napoleonovih trupa 1807. godine, koji su crkvu i samostan sekularizirali, u njemu su živjele dominikanske trećoredice. Te godine tijelo blažene Ozane bilo je pod okriljem noći privatno preneseno u crkvu sv. Marije od rijeke ili, kako crkvu svi danas zovu, Blažene Ozane, a sestre otpuštene da idu svojim kućama. Samostan je bio porušen 1840. godine, a crkva je kasnije služila kao zatvor i za stanovanje. Nasilno otuđivanje crkvenih dobara prati Crkvu još od najranijih vremena njezine povijesti. Ono se pojavljuje ab intra, u sklopu same Crkve. Primjer za to jedan je od apostola zvani Juda koji je potkradao crkvena dobra. Također ab extra, izvana, primjer je za to sveti Lovro đakon koji je branio crkvena dobra od rimskih careva u III. stoljeću. Ta praksa otimačine nije prestala do danas. Stoga današnji pravni status crkve sv. Pavla u Kotoru treba promatrati u kontekstu dramatičnih događaja u Europi pri kraju XVIII. stoljeća i početkom XIX. stoljeća, čiji su protagonisti bili pape Pio VI. i Pio VII. te papinska država s jedne strane, a s druge nadirući sekularizam i prosvjetiteljstvo, Jozefinizam, Francuska revolucija i Napoleon. Ono što su doživljavali ova dvojica papa na univerzalnom planu Crkve, to je u kratkoj Napoleonovoj vladavini u Boki kotorskoj (1807. – 1814.) doživljavao kotorski biskup konte Marko Anton Gregorina.
On je bio posljednji biskup Kotoranin plemićkog podrijetla. Svoju obiteljsku kuću, koja je danas Pomorski muzej, ostavio je gradu. Za njegovo vrijeme bili su sekularizirani i oduzeti ženski samostani klarisa Gospe od Anđela gdje su odgajane plemkinje, sv. Josipa gdje su odgajane pučanke i samostan sv. Pavla, u kojemu su boravile sestre dominikanke. Osim toga Francuzi su sekularizirali i dominikanski samostan i crkvu sv. Nikole. Oštri prosvjedi biskupa Gregorine nisu urodili plodom, bio je to glas vapijućega u pustinji. Oduzimanje srebrnih predmeta i relikvijara za kovanje 3.800 primjeraka opsadnoga francuskog franka u apoenima od 10, 5 i 1 franka osobito je bolno djelovalo na biskupa Gregorinu. Posebni značaj kotorskog samostana dominikanaca predstavlja njegovo učilište gdje su klerici i građani stjecali visoko obrazovanje u teološkim, filozofskim i humanističkim znanostima. Postojao je i gramatički odsjek za kotorsku mladež. Ovo je učilište prema istraživanjima prof. dr. Stjepana Krasića djelovalo u Kotoru od XV. do XIX. stoljeća. Na njemu su predavali lektori, magistri i doktori. Tako je 1758. godine u Kotor bio poslan lektor Pio Lambiri, profesor za moralnu teologiju kotorskih klerika. Predavao je i filozofiju. Iz ovog učilišta izišlo je mnogo zaslužnih teologa, filozofa, književnika, pjesnika, pomoraca, svećenika i biskupa. O tom učilištu 1804. godine obavještava Svetu Stolicu kotorski biskup Marko Anton Gregorina. Bilo je ukinuto 1807. godine. Samo kao podsjećanje, Crna Gora dobiva prvo učilište u drugoj polovini XX. stoljeća. Zadarsko učilište kao godinu svog osnutka uzima godinu osnivanja dominikanskog učilišta u tome gradu.
1 2
Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=3321
Objavio