I opet o transformerima

U današnjem broja kulturnog dodatka vijesti,”Art”-a, pojavio se intervju koji me je natjerao da reagujem jer sam se ośetio prozvanim. Naime, riječ je o intervjuu mladog crnogorskog umjetnika Danila Baletića koji je vodio perspektivni kolumnista i pisac Đuro Radosavović. Nego, mora se početi od početka a ja sam pomenut pri samom kraju.
Kako i pristoji, mladi umjetnik, koji svim silama zaobilazi medijski prostor, je najzad odlučio se obrati javnosti preko kulturnog nedjeljnika.

Kao i uvijek pričao je o Trasformerima (neka me niko ne ukori zbog ovog oblika), pozivajući se na njihovu nesvakidašnju borbu u megdan polju zvanom Podgorica , koja je veća od bilo koje btike koju su vodili Aleksandar Makedonski ili Džingis Kan, a u kojoj je na kraju pobijedio zli Migotron. Ali Baletić je pritom toliko skroman bio da je priznao da sebe nikad nije vidio kao umjetnika, iako je u svakom mediju tako oslovljavan. Čak uprkos pozivanju na kulturu: ” Kultura i sport su osnovne pokretačke energije jednog društva, i moraju biti prepoznate i podržane od strane onih koji vladaju”, izložbi na Podgoričkom kulturnom ljetu, izložbom skulpture “Poljubac” na FIAT-u i intervjua u kulturnom časopisu on nije umjetnik. Na svu sreću njegove skulpture nemaju umjetničkog karaktera i opravdavaju njegovo prvobitno tvrđenje. Ali, nedostatak umjetničkog u njegovom djelu su nadomjestile izjave koje svojom gramatičkom i stilskom dovitljivošću mogu čak i književnu scenu osvježiti. To su izjave poput (citiram): “bratoubilačkog pokolja” , “Ako biste “ukrali” nekom đubre iz kontejnera, odmah bi shvatili kakav taj čovjek ili porodica vode život kako se hrane, šta konzumiraju od ljekova, žive li aristokratski ili kmetski, da li imaju redovne seksualne odnose, čak i da li su srećni.”, “Transformersi su obavili jednu misiju i pred njima se sada nalazi ogromno brdo prepreka koje trebaju da pređu. Kad jednom pokrenete lavinu, ne postoji ništa što je može zaustaviti i takva je i njihova priča.” itd.

Smislom i stilom je razbio davnašnje granice saznanja i uputio se u neznana prostranstva. Koga briga za konzervativna pravila da se za drugo lice množine potencijala koristi oblike ‘biste’! jednom je upotrijebljeno već, drugi put može samo bi. I svi ti glupi stilisti i ostala bulumenta koja je protiv tautologija i svi ti glupaci koji koji misle da lavina ne može srušiti brdo prepreka, iako ona nizbrdo ide, koga briga za njih! Sve su to konzervativni umovi, ako bude bilo sreće otvorićemo još koji fakultet za jezik, samo što bi ovaj bio Fakulte za Podgorički književni jezik, a sam dekan bio trebao da bude perspektivni kolumnista i pisac. Ali nije izostala kritika na račun Ministarstva za kulturu. Sram ih bilo, nikakvog truda nijesu uložili za ostvarivanje Baletićevog projekta, izuzimajući novac koji su izdvojili za kulturne festivale poput Podgoričkog kulturnog ljeta i FIAT-a.

Čak se i Njegoš mogao pronaći u intervjuu (citiram):

“Da te je nekim čudom kontaktiralo Ministarstvo Kulture sa molbom da povodom proslave dvjestogodišnjice napraviš Njegoša i postaviš ga „na“ Cetinje, da li bi prihvatio taj zadatak i imaš li viziju kakva bi bila reakcija građana?

– Nisam o tome razmišljao, a i ne znam kako izgleda komunikacija sa Ministarstvom kulture, jer je do sada nisam imao. Njegoš za mene predstavlja ogromnu istorijsku figuru koja se u Crnoj Gori upotrebljava na razne načine (od skulpture pa do reklame za fastfood). Moj rad na temu Njegoša bi bio transformacija svih do sada načina upotrebe Njegoševog lika i djela.”

Znači, Njegoš treba da bude srećan što je zaklonjen transformerom i to u svom parku, jer će da dobije privilegiju da konačno bude ovjekovječen kao reklama za fastfood…”

A tu se našao jedan sveštenik (odnosno svještenik, po podgoričkom književnom pravopisu), koji je, poput svih sveštenih lica, ograničen. Ne prepoznaje vrijednost gvozdene tvorevine od desetak metara odnosno kulture.

I konačno dođosmo do dijela đe sam ja spomenut:

U moru pohvala, na blogovima su se pojavile i negativne kritike tvog rada. Iako se ta kritika odlikuje konzervativnim stavovima, a kritičari se samoproglašavaju „čuvarima istinske umjetnosti“, da li smatraš da je tvoj rad već demantovao takve kritike i da kritika doprinosi balansu koji je predstavljen kroz borbu dobrih i zlih Transformersa?

– Svako ima pravo na mišljenje i kritiku o mom radu, pa bila ona pozitivna ili negativna. Neobično je to da ni u jednom momentu ovog projekta sebe ne vidim kao umjetnika, već kao borca da uprkos malim mogućnostima koje imam uradim nešto što je van svih očekivanja. Šta god kritika i publika mislila o mom radu za mene on predstavlja bunt i odrastanje. Smatram da je normalno da ljudi u mojim godinama imaju pozitivan bunt protiv svakodnevice, zvao to neko umjetnost ili ne.

Pitanje „istinske umjetnosti“ se zloupotrebljava iako se ti nisi predstavio kao umjetnik, već tvrdiš da si prvenstveno bio fizički radnik. Da li voliš što radiš ili radiš to što voliš?

– Ono što sam saznao o radu je da je on prizma svih emocija koje čovjek ima u sebi, od euforije pa sve do depresije. Rad predstavlja život i sam pristup radu nas sve čini različitima.

Novinar je vrlo lucidno zaključio da sam “samoprozvani čuvar istinske kulture” iako to niđe naveo nijesam i kritikovao nekoga iako to nijesam radio već pisao o stavu javnosti povodom novopečene kulture, iako umjetnik nije umjetnik već samo stvara kulturu i uljepšava grad. Ali sve je to legitimno jer živimo u supermodernom društvu u kojem niko nema potrebu za lijepim (po Baletićevim riječima: “društvo koje se nalazi u socijalnoj krizi ne može da ima potrebu za lijepim jer je u pitanju borba za golu egzistenciju”) i đe se izraz konzervativan tumači kao “pogrešan i zaostao”. Vrlo inteligentno Đuro zaključuje da smisao teksta nije u tome što ja mislim već u tome što je negativno mišljenje, jer ne smatram Transformere kulturom, čak ni popularnom kulturom jer te likove nije osmislio on. Iako niko nema potrebu za lijepim, a naročito ne siromašni i gladni, Baletićnas je častio nečim što uljepšava grad…

Logično, prosjak nema potrebu za hranom jer nema novca da je kupi. To je nadam se sad svima jasno. Nebitni su veliki umjetnici koji su u siromaštvu proveli vijek, to su jedne konzervativni odnosno zaostali umovi koji su nisu korisni kao metalne skulpture koje čuvaju grad, iako nam nisu vratili ni hotel “Crna Gora”, ni mljekaru, ni “Radoje Dakić” ni bioskop “Kultura”, ni knjižaru “Kultura”, niti su zaštili nekoga od zločina ili spasili stabla od sječe. Ali vrijeme je da ogrnemo plašt svog zamišljenog heroja i śednemo prekrštenih ruku ili stanemo usred grada i očekujući da se ljudi slikaju sa nama ne primjećujući biblioteke, Njegoše, uništene parkove i ostalu tričariju. Važno da je nama pala na pamet “svijest o okruženju”, a nebitan je ponor na čijem rubu se nalazimo.

Je li tako umjetniče? Je li tako pišče?

Omangi Đuta

(ostavljam link za originalni intervju )

http://www.vijesti.me/caffe/vazan-je-bunt-protiv-svakodnevnice-zvao-to-neko-umjetnost-ili-ne-799783