Crnogorski revizor

Adaptaciju Gogoljevog ”Revizora” napravila je Makedonka Žanina Mirčevska a režiju Veljko Mićunović, sin aktuelnog ministra kulture Branislava Mićunovića i rediteljke Radmile Vojvodić. Igrali su sjajni glumci CNP-a.

Gogolj živi i piše svoje književno djelo u isto vrijeme kad i Puškin, Ljermontov i Bjelinski. Puškin mu čak daje siže za ”Revizora” i sugeriše mu temu ”Mrtvih duša”.

U periodu od 1830. do 1850. stvorena su najveća djela ruskog romantizma, odnosno, položeni su temelji svekolike ruske književnosti. U tom preriodu Bjelinski je definitivno zasnovao i usmjerio rusku književnu kritiku. Gogolj je u tom razdoblju napisao ”Revizora”, prvo istinski veliko djelo ruske komediografije.

U to vrijeme pada i surova samodržačka vladavina Nikolaja I. To je razdoblje u kom se još vjeruje da se literaturom može mijenjati i popravljati svijet. To je doba velikih ideja u književnosti.

U petrogradski i moskovski književni život, u istoriju ruske književnosti, Gogolj je došao iz sela Soročinci kod Mirgoroda, iz bivše Poltavske gubernije. On svoju poltavščinu, svoju Ukrajinu, nikad nije zaboravio u književnom smislu.

Ljubav prema pozorišnom izrazu Gogolj je baštinio u roditeljskom domu. Njegov otac je pisao dramska djela i u privatnim predstavama, koje su u toba u Rusiji bile u modi, dok je mladi Gogolj igrao glavne uloge. U talenat svog oca Gogolj nije sumnjao. Nakon svog dolaska u Petrograd on traži od majke da mu pošalje očeve dramske tekstove ne bi li neke od njih uspio da postavi na scenu. U tom trenutku sin vjerovatno nije znao da će ostvariti ono što je njegov otac sigurno želio – da postane utemeljivač komedije u ruskoj književnosti.

Komedija ”Revizor” prvi put je postavljena na scenu 1836. godine i odmah se oko nje, kao što to uvijek biva, kad su u pitanju istinska umjetnička djela, podigla strašna prašina. Predstavi je prisustvovao i sam car Nikolaj i pri tom se od srca smijao sigurno nesvjestan da se smije nečemu čega je i sam pomalo ili, podosta, tvorac.

Revizor je društvena komedija koja ima tragičan okvir. Dovoljno je pogledati samo duhovnu ravan u kojoj se kreću lica ove komedije. Treba pogledati interesovanja i smisao njihovih života. Gradonačelnik je skoncentrisan prevashodno na ono što „pliva u rukama“. Imajući u rukama neograničenu vlast u svojoj varošici, on sanja da ta vlast postane još veća. Mogućnost da u svoje mreže ulovi mladog revizora doslovno ga izbezumljuje i ukida svaku pretpostavku da do izražaja dođe njegov veoma iznijansiran realizam. On pliva u svakodnevnoj otimačini. On vlada primajući mito i sanjajući jedino o tom da mito bude još veće, da njegov upliv u društveni život bude još veći.

On je pred malim velik a pred velikim malen. Jedino strah pred višom instancom vlasti ne dozvoljava mu da se do kraja razmaše. On pripada onom soju ljudi kojima se savjest ne javlja baš tako često. Pored sopstvene savjesti on bi mogao trista godina činiti nedjela i nikad se ne upitati da li ono što njemu prija nekome drugome, možda, ne smeta. Kako se onda moglo dogoditi da se takva vidra upeca na lažnog revizora? Vrlo lako i logički nužno. Razapet između želje da proširi sopstvenu vlast u varoši i straha od više vlasti iz centra on neminovno upada na stupicu koja mu postavlja sopstvena psihologija.

Mišljenja su bila podijeljena. Konzervativni mislioci vlasti etiketirali su Gogolja strašnom etiketom – proglasili su ga narodnim neprijateljem broj 1.

Napredne društvene i kulturne snage viđele su u pojavi ”Revizora” nagovještaj pozitivnih promjena.

Adaptaciju ”Revizora” napravila je Žanina Mirčevska, rođena u Skoplju. Diplomirala je na Akademiji dramskih umjetnosti u Skoplju, odsjek dramaturgija (1990.) i postala asistent na katedri za dramaturgiju. Magistrirala je 1995. godine odbranivši rad na temu ‘Fragmentarni model drame kroz dramsku strukturu Hajnera Milera’, na Akademiji za pozorište, radio, film i televiziju u Ljubljani.

Osim što radi kao teoretičar i pedagog Mirčevska piše dramske tekstove, libreta i koncepte za pozorišne predstave. Nekoliko profesionalnih pozorišta u Mekedoniji već su postavili šest njenih drama. Jedna je postavljena u Sloveniji, druga u Srbiji, Crnoj Gori, Hrvatskoj, Rumuniji i Njemačkoj…

U adaptaciji ”Revizora” Žanine Mirčevske imali smo karaktere kao kod Gogolja. Izbačeno je dosta likova ali ostali su glavni i imaju karakterne osobine kao što je Gogolj želio.

Gradonačelnik (Gogoljev načelinik) već ostario u službi i na svoj način dosta pametan. Mada prima mito, ipak je pristojan, dosta ozbiljan; pomalo čak mudrijaš; govori ni glasno ni tiho, ni mnogo, ni malo. Svaka mu je riječ značajna.Crte njegovog lica su grube i tvrde kao u svakog čovjeka koji je tešku službu počeo od najnižih činova. Prelaz iz straha u radost, iz poniznosti u gordost u njega je dosta brz, kao kod čovjeka sa grubo razvijenim sklonostima duše.

Ana Andrejevna, njegova žena, provincijska koketa, dosta mlada, vaspitana dijelom na romanima i albumima…. Veoma je radoznala i sujetna. Ponekad uzme vlast nad mužem samo zato što ovaj ne zna da joj odgovori. Ali ta vlast se prostire samo na sitnice i sastoji se od prijekora i podsmijeha.

Hljestakov, mladić od 23 godine, tanak i mršav, pomalo priglup i, kako se kaže, bez jedne daske u glavi; jedan od onih ljudi koje u kancelarijama nazivaju praznoglavcima. Govori i radi bez ikakvog razmišljanja. On nije u stanju da zadrži stalnu pažnju na bilo kojoj misli. Govor mu je isprekidan i riječi iz njegovih usta lete sasvim neočekivano.

Bopčinski i Dopčinski, neobično liče jedan na drugog. Govore brzo i mnogo se služe gestovima i rukama…

Ljapkin – Tjapkin, sudija, čovjek koji je pročitao pet-šest knjiga i otuda malo slobodouman. Veliki je ljubitelj dosjetki i zato svakoj svojoj riječi pridaje važnost.

Zemljanika, staratelj sirotišta, trom i nespretan a pri tom podmukao i varalica. Vrlo uslužani i u užurban.

Lik poštara je čovjek do naivnosti prostodušan…

Ono što je veoma važno za aktuelnu predstavu su karakteri na sceni. Obilovali su detaljima koji govore mnogo. Taj talenat za detalj ima dramaturg Žanina Mirčevska.

Mladi Mićunović je ispoštovao dramski tekst i kao pametan organizator scenske radnje učinio da predstava od početka do kraja bude interesantna. Mladi reditelj je i muziku birao. Ispalo je mnogo dobro.

Scenski pokreti, pod kontrolom, balerine Tamare Vujošević-Mandić, bili su u skladu sa izvanrednom glumom.

Stvarno crnogorska scena ima sjajne glumce. Ne zna se ko je od koga bolji. Pravo bogatstvo. U ulozi gradonačelnika viđeli smo Branimira Popovića. Hljestakova je igrao Srđa Grahovac a Anu Andejevnu Žaklina Oštir. Mariju Antonovnu (ćerka Ane Anderejevne) igrala je Branka Stanić. Zemljanika je bio Simo Trebješanin a Ljapkin – Tjapkin Dejan Ivanić. Hlopov je bio Danilo Čelebić, Bopčinski Slobodan Marunović a Dopčinski Mišo Obradović. Odlično je odigrao i gostioničar Gojko Burzanović.

Scenografija je djelo Darka Nedeljkovića, a kostimografija Jelene Stokuće. Glumci su bili odlično našminkani, djelo Milke Stojanovič i Vukice Čabarkape. Čitava ekipa (njih trideset pet) okupljena oko predstave ”Revizor” uradila je posao izvanredno.

J.M.