“Crnogorski slikari” kao suvenir

Ovih dana je Akademiku Mladenu Lomparu uručena nagrada “Miroslavljevo jevanđelje” za drugo izdanje monografije “Crnogorski slikari” (prvo izdanje je bilo vraćeno autoru na doradu). U ovoj monografiji zastupljeno je 66 slikara, sa više od 200 reprodukcija likovnih ostvarenja.

Sredinom prošlog vijeka, Oto Bihalji-Merin je zamjera ošto u njegovo vrijeme istoričari umjetnosti nisu u dovoljnoj mjeri uzimali u obzir sve promjene vezane za likovna djela. Kod Mladena Lompara, početkom ovoga vijeka, kada i seljaci imaju svoje brendove a tajne gotovo da i ne postoje, takav pristup likovnim ostvarenjima je potpuno izostavljen. Predstavljanje crnogorskih slkikara je hronološki postavio, uz lične utiske i deskripcje, svodeći svoju ulogu naučnika na položaj reportera a monografiju na depo reprodukcija.

Istoriju, kao nauku, ne čini hronologija, utisci i opis, već uzajamna vezanost mnogih elemenata i njinih međusobnih veza. Istraživanja čine mnogi elementi. Elementi stvaraju nivo individualizama, njegov duhovni i fizicki spoj u prostoru, sa sredinom u kojoj egzistiraju, toliko i sa svijetom sa kojim korespondiraju. Ta istraživanja i komunikacije su različite a nadgradnja individualna i posebna jer odavno je svijet shvatio da je umjetnost univerzalna pojava, i ta korelacija individualizma, unutar istraživanja sa autentičnim i opštim je veoma bitna za svaku analizu i razumijevanje različitosti radi pravilnog određivanja položaja u opštem sistemu vrijednost. U pop-artu se slike ne mogu ni zamisliti bez “environmenta”.

Kada se prave ovako ambicijozni projekti, poput monografije, oni treba da naprave potpun presjek stvaralaštva jednog društva u određeno vrijeme. Pristup mora biti naučan a ne palanački, proizvoljan i po nekom uzoru, kakav je kod Mladena. Da nije toga – gledano po zbiru i kvalitetu ideja, svaki bi kleptoman, i u svijetu, bio istaknuti slikar ili proglašen za genija, a svaka deponija smeća remek djelom. Sve što liči na nešto iz svijeta, po nekom automatizmu sličnosti, Mladena fascinira. Svaka analiza je suvišna tako da kič postaje superiorniji od kvaliteta.

U Evropi, danas, i pored velikih kulturnih slojeva i autohtonosti, nevladan i evrocentrična hijerarhija u odnosu sa ostatkom svijeta, niti minulih vjekova, već sistem realnih vrijednosti. U potpuno heterogenoj stvarnosti izjednačena je sa cijelim svijetom. Takva ravnopravanost kultura u Evropi otpočela je razumijevanjem kubizma Pabla Pikasa. Razlika u vrijednostima je u komunikaciji sadržaja unutar djela i dubine u poimanju svijeta i duha, koja otkriva ili stvara nove vrijednosti, što nosi za sobom milenijumski razvoj likovne umjetnosti u kojoj svaki individualni pomak ima svoje određeno mjesto. A razumijevanje zavisi od istine i naše potrebe za njom, a ne od nametljive uloge nekih palanačkih reportera, koji umjesto analitike apliciraju tekstom svojih fascinacija.

Nejasno je da li ovo dvojezično izdanje govori o aspiracijama ove monografije da bude suvenir ili prezentacija domaće likovne scene stranoj publici. Ipak, svijetu nisu zanimljive imitacije njihovih autora, vec traže izrazite individualne vrijednosti autora i kultura u kojima se može naći nukleus vrijednosti i posebnosti. Imitirati danas nekog je postalo apsurd i kič palanačkih profitera. Obući se u odijelo Elvisa Prislija i svirati njegovu muziku na nekoj grand paradi, kako znaš i umiješ, nije nikakvo viđenje nečeg, već je, samo, lični kompleks i imitiranje nekog i nečeg, kao zabava za pučanstvo i ništa više,a može se tumačiti i kao kraća tuđeg brenda, onih koji nemaju svoj identitet. Tu paralelu svaki istoričar umjetnosti mora da postavi na prvo mjesto. Da razgraniči sadržaj kulture od nekulture, klanova, UDB-e…

Kako možemo očekivati da nas svijet razumije kad ne želimo da razumijemo ni sami sebe? Ili su mutne vode jedina sredina u kojoj se dobro snalazimo? Deskripcije, bez obzira na kvalitet, poetičnost, bizarnost, zavodljivost i stil, ne objašnjavaju problem, niti uvode u smisao poimanja suštine postojećeg, već samo golicaju maštu i odvode u zabludu i perifernost. Kad zataji analitika osrednjost, kvalitet i kič ravnopravno defiliju. Razlike između poroka i vrlina nestaju u talasu uobrazilja a monografija postaje razbibriga samo za laike. Jedina klasifikacija i kriterij kvaliteta autora monografije je povlađivanje u dužini teksta i broja reprodukcija. Neznalicama je to jedini i dovoljan putokaz ka poimanju kvaliteta zbog čega i ovakva razvrstavanja nose veliku odgovornost koju mletački trgovci nemaju, dok im utopije i proizvoljnosti ne fale. To govori i o ciljnoj grupi ove monografije. Trgovačka potreba autora u tumačenjima je ta da kamuflira tekstom, svojim interesnim grupama i svim ostalim čega objektivno nema.

Ova monografija liči na grubi spoj kataloga izložbi koji se samo u fizičkom smislu dodiruju sa poglavljima, spojenim po abecednom imeniku slikara. Kao da je rječ o potpuno nezavisnim planetama, van svakog sistema, koje čak i ne zavise od svog kretanja. I ako smo, u globalu, samo trabanti visoko razvijene evropske kulture. Ne razumijemo snagu svojih individualaca i potencijala koji u taj milje ravnopravno ulazi. U tekstu ne postoje naznake za uticaj svijeta na nas, pa ni od uvozne dekadentnosti, beogradskog, salonskog slikarstva. Naše slikare, autor monografije, tretira kao autohtone vrste između kojih ne postoje ni međusobni uticaji.

Ambicija autora je da tekst bude “enciklopedijski” kratak i sažet. To doduše ne može biti jer (osim opisa) ne poeduje elementarne klasifikacije djela, niti autora.

Monografija je u potpunosti autorsko djelo Lompara. Istorijat je kratak, hronološki. Započinje “kulturnim naslđem Crne Gore”, epski nadahnutim i u kratkim fragmentima, uopšteno, bez detaljnijih posebnosti i bez osvrta na fresko slikarstvo. Autor nastavlja sa “Strani slikarima u Crnoj Gori”. Ovo, poglavlje govori o izvanjcima, romantičarima koji su u XVIII – XIX vijeku dolazili u Crnu Goru, najčešće iz raznih etnoloških razloga, poput današnjh fotoreportera, bez dubljih uticaja na društvo. Neskrivena namjera autora je da etnološki prikaže prošlost Crne Gore u vidno velikom prostoru ove knjige (u kome su i dva portreta Njegoša). Zanimljivo je, da je u ovom prostoru, koji nas svrstava u kolonijalne ili novootkrivene zemlje, zaboravio na portrte knjaza i knjeginje od Celestina Medovića, koji po nekim saznanjima vodi porijeklo iz ovih krajeva. Nažalost, ova uvertira nema nikakve veze sa ostatkom monografije.

Nastavak čini “Početak crnogorske moderne umjetnosti”, koji taksativno definiše godine rođenja i smrti, kao i kratki biografski opisi mjesta studiranja i rada slikara. Samo nekoliko njih je predstavljeno reprodukcijama svojih djela. Među njima Ilija Šobaić, izraziti portretista, prikazan je sa jednom reprodukcijom koja nosi etnološki konteks.Sledeće poglavlje, “Slikarstvo od 1918. do 1950. godine”, stvara dojam da je zbog samog kvaliteta autora i reprodukcija njihovih djela srž i okosnica cijele monografije. Tekst, iako decidan kao biografsko štivo, pruža dovoljno informacija. Odabir reprodukcija je dosledan stvaralaštvu ovih crnogorskih velikana. Svi slikari iz ovog perioda i njini kvaliteti su bili priznati još u SFR Jugoslaviji.

Poglavlja “Crnogorsko slikarstvo poslije 1950. godine” i “Stari likovni izrazi i nove tendencije” slična su i oba se bave savremenicima ovog vremena. U prvom od svih pravaca pominje se socrealizam i to u negativnom kontekstu i bez ilustracija, kao izgubljeno vrijeme. To vrijeme “presije” u Crnoj Gori kada je svaki slikar mogao da radi šta hoće iznjedrilo je antologijski nadrealizam “Lovćenskog bataljona” Bata Pravilovića, koji autor nije našao za shodno ni da ilustruje. Takođe, ni početak naive Voja Stanića koji se bavio narodnooslobodilačkom borbom na dobrovoljnoj bazi nije prikazan reprodukcijama njegovih slika. Lompar kao da previđa činjenicu da su u komunističko vrijeme u Crnoj Gori umjetnici su uživali punu slobodu. Pravi primer za to je Petar Lubarda. Formiraju se udruženja, niču umjetničke škole bez ikakvih socrealističkih ambicija, a umjetnici su dolazili i na visoke funkcije u društvu. O svemu tome svjedoče i muzeji u kojima je radio i M.Lompar. Ali, za novac se dobijao i socrealizam , kao danas kič i plagijat.

Prvi u pojedinačnom opisu je Vuko Radović . Autor koristi neobično uopštenu i neodređenu terminologiju kao npr. ”poluasocijativno oblikovanje” i “ikoničnost”. Zaboravlja da stavi bliskost ovog autora sa idejama Sezana u više pravaca, koloritom koji je korespondirao i sa Lubardinim. Izostavlja i onu bitnu ekspresivnost koja je varirala ili konstruktivizam koji je ogoljen do srži prelazio u suprotnost – apstrakciju i enformel. Izostavljan je i uspješan istrazivački rad, lične nadgradnje i iskustava ovog izrazitog individualiste kao i njegov veliki uticaj na druge crnogorske slikare. Ni drugi autori nisu bolje prošli.

Heterogenost likovnog crnogorskog prostora je predstavljena i heterogenošću kvaliteta i kvantiteta. Uključeni su autori sa vidno slabim i sumnjivim kvalitetima i plagijatori. Razlika u kvalitetu je vidna i kod reprodukcija jednog autora (B.Pravilović, D.Đurić…). Mnoge reprodukcije ne reprezentuju umjetnike na pravi način (U.Tošković, S.Slovinić…). Određeni autori su predstavljeni sa pogrešnim reprodukcijama koje ne opisuju pravi kvalitet i vrijednosti (C.Lainović, M.Jovićević…) dok su reprodukcije nekih autora potpuno suvišne jer su identične (D.Karadžić…). Stiće se dojam da je problem, uz reprodukciju, privatni vlasnik slike, što može da znači da se htjelo, ulaskom slike u katalog, popraviti vrijednost prosječnosti otkupljene slike – na štetu slikara.

Još jedna loša strana ove monografije su autori koji su švercovani sa kataloškim podacima ostavljajući svoj rad bez godine nastanka. Nekim likovnim retro-pokušajima i imitiranjima likovnih pravca, bez primjerenog sadržaja i vrijednosti, je pretrpana u ova monografija.

Izostavljeni su mnogi autori nezaobilazni za svaku antologiju, kako oni s početka vijeka, tako i oni mlađi koji pružaju kvalitetne i visoke vrijednosti određenih likovnih pravaca na ovim prostorima (npr. Ilija Šobaić, M.Šobaić, V.Leković, A.Brajović, Dž.Nikočević, D.Jeknić…). Međutim, Lompar je privilegovao Akademike i aktivne profesore likovne umjetnosti većim brojem reprodukcija što je doprinijelo većem kvantitetu a ne kvalitetu ove monografije. Neke od privilegovanih država je izdašno pomagala sa organizacijama izložbi van zemlje a nisu ni u najmanjoj mjeri opravdali povjerenje. Nisu zainteresovali ni jednog kritičara ozbiljnije, tj. više od kratkog osvrta dok su kod nas istaknuti i nagrađivani stvaraoci. Profesorima u penziji dat je mali prostor.

Autentični, pravi naivci su zanemareni. Predstavljeni su sa jednim autorom, dok su usiljeni i akademski naivci previše forsirani. Istu sudbinu imaju i neo-realisti.

Nisu obuhvaćene ni mnoge tehnike čime su neki autori oštećeni (D.Popović, U.Tošković). Predstavljene su samo slike, bez crteža. Raznolikost i svestranost nekih autora je suzio, a nekim fabrikantima pruženo je suviše prostora.

Kao slikar, kome je ponuđeno i koji je jedini odbio da sarađuje za ovu monografiju, dao sam sebi za pravo da o njoj realno progovorim. Biti slikar u Crnoj Gori, zadnjih dvadeset godina, je izgubilo svaki smisao – to se vidi i po ovoj monografiji.

Bratislav-Bato Medojević

1.1.2011. Podgorica