Vito Nikolić

Štićenik domova za ratnu siročad
       Odmah po završetku rata u opustošenoj Crnoj Gori valjalo je zbrinuti i četiri hiljade siročadi bez jednog ili oba roditelja. Za njihov smještaj otvoreni su domovi u Miločeru, Kotoru i Danilovgradu (Bralenovica). Poslije dugog niza nesreća i bijede Vito će u tim domovima naći kakvu takvu zamjenu za toplinu porodičnog ognjišta. Uslovi za normalan život u prihvatilištima bili su znatno bolji nego u okruženju. Prema sjećanju Koste Vujovića, upravnika Doma u Bralenovici, Vitomir često samovoljno napušta tu sredinu, ali budući da je bio stariji od ostalih “nijesu ga tragali”, za mlađima iz Uprave Doma dali bi se u potragu, ponekad i uz pomoć milicije”.

– U Miločeru, poslije rata, 1945. godine, jedna bajka postala je stvarnost! Kraljevski dvor pretvoren je u – Dom ratne siročadi!

Još su, takoreći, dvorske sobe mirisale na kraljevske parfeme kad su se u njih počeli useljavati mali beskućnici iz svih krajeva Crne Gore, sirotani bez roditelja, gladni, ozebli, uplašeni, tužni. Bio je to njihov prvi dom i prvo mjesto u kome je njihovo ratom prekinuto djetinjstvo ponovo našlo sebe, napisaće kasnije u jednom sjećanju Nikolić, tada već velikan crnogorske novinske reportaže, zapravo majstor kratke priče u žurnalističkoj formi.

U martu 1945. godine sa tridesetak nikšićkih mališana, ratnih sirotana, prevezen je avionom u Bugarsku. Smješteni su u Dječji dom u Mezdri, malom gradu 60-ak kilometara sjeveroistočno od Sofije, na čijoj su se željezničkoj stanici zadržavali vozovi koji su iz Evrope prema Istoku prevozili uglavnom ranjenike sa evropskog ratišta i logoraše iz Dahaua, Mathauzena i drugih nacističkih logora. Te kompozicije “strave i užasa koje su se kao živa optužba kretale evropskim kolosijecima i podsticale onu slijepu mržnju što se krajem rata javila – ne samo prema Hitleru i nacizmu, već prema čitavom njemačkom narodu ta djeca i sama ratni stradalnici dočekivali su organizovano, sa transparentima, ružama, pjesmom, svirkom, svjedočiće kasnije Vito u svojoj antologijskoj reportaži Jedna jugoslovenska priča.

Prilikom povratka u domovinu, septembra 1945. godine Nikolićeva grupa upućena je u Čestereg, jedno opustjelo njemačko selo udaljeno desetak kilometara od Zrenjanina:
“Ali, već na prvom odmorištu, u Pančevu, u jednom sabirnom centru, mi smo onako čisti, uhranjeni i dobro obučeni ostaloj djeci nalikovali na “Švabe”, pa smo na njihove psovke i kamenice, nakon uzaludnog objašnjenja naše dobre učiteljice Ljeposave Begović da smo Crnogorci to na kraju morali ipak da dokažemo sopstvenim pesnicama”.

       Od fašističke okupacije Nikšić je oslobođen 18. septembra 1944. godine i tog mjeseca bio je najveći oslobođeni grad u Jugoslaviji. Sjećanje na prve dane u slobodi Vito će objaviti 1961. u tek osnovanim “Nikšićkim novinama” sa pritajenom tugom čovjeka koji nije imao sreću da svoje djetinjstvo iživi u slobodi”. Preživljene ratne strahote pokušaće da “savlada” umjetnički najsnažnije u pjesmi “Pismo mojoj učiteljici”, koja, objasnio je, “pripada svim mojim učiteljicama, učiteljima, jer su umjeli da nas upute u životne vrijednosti i onda kad su one bile dovedene u pitanje”. Ova antologijska pjesma nije uvrštena u čitanke, iako joj je prije svih u njima svakako bilo mjesto. Oni koji su o tome odlučivali sugerisali su autoru da ono “draga gospođo učiteljice” promijeni u “draga drugarice učiteljice”, što Nikolić koji se nije nikad usklađivao ni sa jednom vladajućom ideologijom energično odbija. Ipak, mnogo godina od objavljivanja Pismo će se zahvaljujući književniku Milenku Ratkoviću naći u Čitanci za četvrti razred osnovne škole. Iako je redovno pozivan, Vito je uvijek izbjegavao da sa piscima za djecu posjećuje škole.

       Sudbina mu nije bila od početka naklonjena ni kad je u pitanju njegovo redovno školovanje. Prvi razred osnovne škole počeo je sa svojom generacijom u Nikšiću 1941. godine. Ali, poslije bratove pogibije, da bi ga sačuvao, otac ga zadržava u kući obećanjem da će ga ponovo poslati u školu kad dođe mirnije vrijeme. No, rat se odužio, Vitov otac Borivoje poginuće 1943. godine, dječaka prihvata tetka i sa novom generacijom opet ga upisuje u školu. Saveznički avioni u danima kad je završavao taj prvi razred porušiće obje zgrade škola u Nikšiću, pa će taj “famozni” prvi i ostale razrede osnovne škole Vitomir završiti kasnije u slobodnoj zemlji. Prvih poratnih godina zanimaće ga i gluma. Nekoliko epizodnih uloga dobiće u predstavama Narodnog pozorišta u Nikšiću.

Bolovanja

       Već 1945. godine ljekari su postavili dijagnozu “obostrana, aktivna tuberkuloza”. Od te bolesti liječen je i prilikom boravka u Bugarskoj. Grudobolja po povratku iz domova za ratnu siročad uzima sve više maha i Vito je čest pacijent u nikšićkom Dispanzeru za plućne bolesti i Zavodu za tuberkulozu u Brezoviku. Brezovik će biti njegovo najduže i najčešće lječilište, boravište i sklonište. Tu će se sklanjati i da odloži zatvorske kazne. A prvi njegov boravak u ovoj bolnici završio se bjekstvom. Inače, u sanatorijumima i bolnicama za plućne bolesti od 1947. do 1982. godine provešće ukupno diljem druge Jugoslavije više od šest godina: Iriški Vijenac (Fruška Gora ) 1947, Cetinje 1950, Kolašin, Ostrog, Kasindol (Sarajevo) 1951, Cetinje 1951, Golnik (Slovenija) 1951-1952, Bežanijska kosa (Zemun) 1965. i 1966, Kasindol 1965, Vojni institut za plućne bolesti u Beogradu 1966. godine, Brezovik mnogo puta…

Krajnje nepovoljne životne okolnosti, neuredan život, materijalna nemaština, nemiran boemski avanturistički duh i nedisciplina razlozi su zbog kojih ljekari uspijevaju samo da Vitomiru zaliječe, ali ne i izliječe bolest. U novembru 1960. godine prema ljekarskom nalazu nije sposoban za izdržavanje zatvorske kazne, ali je u martu naredne u zatvoru. Tri godine kasnije zdravstveno stanje mu je toliko pogoršano da se hitno upućuje u Brezovik. U novembru 1965. godine zbog sukoba sa načelnikom Odjeljenja “disciplinski” je otpušten iz bolnice. Prognoze mnogobrojnih ljekara koji su Vita liječili nijesu se na sreću ostvarile. Naime, iako su 1981. godine u Brezoviku konstatovali znake ozbiljnog oslabljenja njegovog srca kao “reperkusiju opsežne i dugotrajne tuberkuloze pluća” – živio je još gotovo deceniju i po.

U Brezovku će 1973. godine upoznati Jelenu Lasicu. Naredne godine sklopljen je brak u kom je 1975. godine rođena kćerka Danica.

Od 1969. Vito je živio u Podgorici. Radio je kao novinar u Pobjedi do 1991. godine, kada je zbog nepristajanja na ratnohuškačku uređivačku politiku u tom listu dobio otkaz.

Visokog rasta, u mladosti suvonjav, docnije krupnog tijela, hodao je neobično. Poguren, povijen pod teretom udesa, bolesti i stalne sjenke smrti, obično sa rukama na leđima, koračao je isturajući jedno pa drugo rame, neprekidno drumujući od bolnice do bolnice, od kafane do kafane od grada do grada, od društva do društva, obilazeći svaku stopu Crne Gore čiju je istoriju, prostor, ljude i običaje poznavao kao malo ko prije i poslije njega. Markantan, bujne kose, posjedovao je samo njemu svojstven šarm, duhovitost, ali i prijeku, ponekad “otrovnu” narav zbog koje je ostajao bez mnogih prijatelja. Ispod prividne jednostavnosti krila se složena, duhom, talentom i obrazovanjem bogata ličnost.

1 2 3

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=2568

Objavio dana apr 27 2014. u kategoriji Lik i djelo, Vijesti. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Both comments and pings are currently closed.

Komentarisanje je zatvoreno

Prijava | Administrator SPETROV