Lažni autostop — Milan Kundera
5
Mladiću ništa u životu nije nedostajalo tako kao bezbrižnost. Put njegovog života bio je obilježen surovom bezobzirnošću: posao mu se nije ograničavao na osam časova dnevno, i u preostalo vrijeme prodirala je dosada sastanaka i vanrednih studija, a bio je prožet i radoznalošću bezbrojnog mnoštva drugova i drugarica za njegov ubogi privatni život, koji nikada nije bio tajna i koji je, uostalom, već više puta bio predmet spletki i javnih rasprava. Čak ni dvije neđelje odmora nijesu mu obećavale ośećanje oslobođenja i doživljaja; siva sijenka brižljivih planiranja legla je i tu; nedostatak mjesta u ljetovalištima naše zemlje prisilio ga je da rezerviše sobu na Tatrama još prije pola godine, a kako su za to bile potrebne preporuke upravnog savjeta njegovog preduzeća, sveprisutni dug savjeta ni za trenutak nije gubio kontrolu nad njim.
Bio se sa svim tim već pomirio, no ipak ga je s vremena na vrijeme proganjala stravična predstava puta kojim ga gone, na kome ga svi vide, i s koga ne smije da skrene. Ta viija javljala se pred njim i u tom trenutku; u nekom čudnom kratkom spoju ovaj imaginarni put za njega se postovjetio s onim prȃvim kojim je vozio — i to ga iznenada navede na ludu pomisao.
— Šta ste rekli, đe putujete? — upita curu.
— U Bansku Bistricu — odgovori.
— I šta ćete tamo raditi?
— Imam sastanak.
— Sa kim?
— S jednim gospodinom.
Kola su se upravo približavala velikoj rasksnici; vozač smanji brzinu da bi na tabli mogao da pročita označene pravce; i tada skrenu udesno.
— A šta će biti ako na taj sastanak ne dođete?
— To biste vi imali na svojoj savjesti, i morali biste za mene da se pobrinete.
— Sigurno nijeste zapazili da sam skrenuo prema Novim Zamcima?
— Zaista? Poluđeli ste!
— Ne bojte se, postaraću se za vas — reče mladić
I tako su putovali i razgovarali tuđ vozač i tuđa autostroperka. Igra je odmah dobila viši nivo. Kola su se udaljavala ne samo od fiktivnog cilja, Banske Bistrice, nego i od pravog cilja prema kome su krenuli jutros: od Tatri i rezervisane sobe. Igrani život odjednom je napao neigrani život. Mladić se udaljavao od samoga sebe i od svog tačno obilježenog puta, s kojega nikada prije nije skretao.
— Ali rekli ste da putujete u Niske Tatre! — čudila se cura.
— Putujem, gospođice, đe mi se prohtije. Ja sam slobodan čovjek i radim šta mi sviđa.
6
Kad su stigli do Nove Zamke, već je počelo da se smračuje. Mladić nikada prije nije bio, i prošlo je nešto vremena dok se nije orijentisao. Nekoliko puta zaustavljao je kola i pitao prolaznike za hotel. Bilo je tu nekoliko raskopanih ulica (na šta smo u našim gradovima već navikil), tako da je put do hotela, iako se (kako su mu svi priupitani govorili) nalazio sasvim blizu, vodio tolikim kruženjima i zaobišlaženjima, da je prošlo gotovo četvrt časa dok se nijesu pred njim zaustavili. Hotel je izgledao neprivlačno, ali bio je jedini u gradu, a mladić nije imao volje da putuje dalje. Rekao je stoga curi:
— Pričekajte — i izišao iz kola.
Čim je sišao bio je, razumije se, opet onaj koji jeste, i postade mu krivo što se uveče našao neđe sasvim drugo no što je namjeravao da bude; bilo mu je krivo utoliko više što ga niko na to nije prisilio, i što, u stvari, ni on sȃm to nije htio. Prebačio je sebi zbog ludosti, ali onda je na sve odmahuo rukom: soba u Tatrama sačekaće do śutra, a ne može smetati ako prvi dan odmora proslavi nečim nepredviđenim.
Prošao je kroz restoran, zadimljen, prepun, bučan, i upitao đe je recepcija. Poslaše ga u dubinu, prema stepeništu, đe je iza zastakljenih vrata, pored ploče pune ključeva, śeđela postarija plava žena; s mukom je uspio da dobije ključ od jedne slobodne sobe.
I đevojka, kad je ostala sama, zbačila je sa sebe svoju ulogu. Nije ipak ośećala neprijatnost što se našla u neočekivanom mjestu. Bila je mladiću tako odana, da nikad nije sumnjala ni u šta što bi činio, i s povjerenjem mu je predavala svaki čas svoga života. Zato joj se ponovo javila u glavi pomisao da možda upravo ovako kao ona sada čekaju na mladiće u njegovim kolima druge žene, koje srijeće na svojim službenim putovanjima. Ali za čudo — ta joj predstava ovoga puta nije nanijela nikakav bol; odmah potom osmijehnula se pomislivši kako je lijepo što je ta tuđa žena danas ona; ona tuža, neodgovorna i grešna žena, jedna od onih na koje je toliko bila ljubomorna; činilo joj se da im ga samim tim otima ispred nosa, da se dośetila kako da upotrijebi njihovo oružje, kako da pruži mladiću ono što dotle nije umjela da mu dȃ: lakoću, slobodu i frivolnost. Obuzelo ju je čudo ośećanje zadovoljstva što jedino ona ima sposobnost da se ovaploti u sve žene, i što tako (on jedina) može da privuče i opčini svoga voljenog.
Mladić otvori vrata kola i povede curu u restoran. U galami, prljavštini i dimu nađoše jedan jedini slobodan sto u uglo.
7
— Znači, sada ćete se o meni pobrinuti? — upita cura izazovno.
— Šta želite kao aperitiv?
Nije baš voljela alkohol; donekle je još pila vino, i prijao joj je vermut. Ovoga puta je ipak rekla bez premišljanja:
— Votku.
— Odlično — reče mladić. — Naručićemo votku. Nadam se da mi se nećete opjaniti.
— A ako se opjanim?
Mladić ništa ne odgovori. Naruši dvije votke i biftek za večeru. Kelner ubrzo donese na poslužavniku dvije čašice i stavi ih pred njih. Mladić diže čašicu i reče:
— Za vas!
— Duhovitiju zdravicu nijeste mogli da smislite?
Bilo je tu nečeg što je muškarca curinoj igri već počinjalo da razdražuje; sada, kad je śedio s njom lice u lice shvatio je da to nijesu samo riječi što od nje čine nekoga tuđeg, nego da se ona cijela promijenila, u pokretima, u mimici, i da odvratno uvjerljivo ličila na onaj model žena koje je tako dobro poznavao i prema kojima je ośećao blagi otpor. I stoga je (držeći čašu u podugnutoj ruci) popravi svooju zdravicu:
— Dobro, ne pijem odna za vas, nego za vašu vrstu, u kojoj se tako divno sjedinjuje ono što je bolje od životinje i gore od čovjeka.
— Mislite li pod tom „vrstom“ na sve žene? — upita cura.
— Ne, nego samo na one koje su slične vama.
— Isto mi se ne čini dovitljivim porediti ženu sa životinjom.
— Dobro — mladić je još držao podignutu čašu — ne pijem onda za vašu vrstu, nego za vašu dušu; pristajete? Za vašu dušu koja se pali se spušti iz glave u drob, i koja se gasi kad se opet popenje do glave.
Đevojka diže čašu.
— Dobro, znači a moju dušu koja silazi u drob.
— Još jednom ću da se popravim — reče mladić. — Bolje za vaš drob u koji silazi vaša duša.
— Za moj drob — reče đevojka, i njen drob (sada, kad su ga doslovno imenovali) kao da je odgovorio na poziv: ośećala je svaki milimetar njegove kože. Kelner donese bifteke, a mladić naruči još jednu votku i sifon sode. Ovog puta pili su za đevojčine grudi, i razgovor se i dalje vodio u ovom čudno frivolnom tonu.
Mladića je sve više razdraživalo što đevojka umije da bude ova razuzdana gospođica; čim to tako dobro umije, znači da odiste jeste takva; jer nikakva tuđa duša nije u nju stupila odnekle iz prostora; ovo što ovđe igram jeste ona sama; možda je to onaj dio njenog bića koji je u drugim prilikama držala pod ključem, i koji je sada, pod izgovorom igre, puštila iz kaveza! Možda se igrom odriče sama sebe, no nije li baš obrnuto? Možda ona tek u igri postaje ona koja jeste? Možda se kroz igru oslobađa? Ne, naspram njena ne śedi nikakva tuđa žena u tijelu njegove cure; to je ona, njegova đevojka, niko ini. Gledao ju je i ośećao rastuću netrpeljivost prema njoj.
Nije to ipak bila samo netrpeljivost. Što se više cura od njega udaljavala psihički, utoliko ju je više fizički žudio; tuđina duše pridala je neobičnost đevojčinm tijelu; štaviše, upravo a je ona tek sada učinjela tijelom; kao da je sve dosad ono za mladića postojalo u oblacima saośećanja, nježnosti, brige, ljubavi i ganutosti; kao da je bilo izgubljeno u oblacima (da, baš kao da je tijelo bilo izgubljeno!). Činjelo mu se da je tek danas prvi put vidi curino tijelo.
Poslije treće votke sa sodom cura ustade i koketno reče:
— Pardon.
— Smijem li upitati đe idete, gospođice?
— Da pišam, ako dopuštate — reče cura, i pođe između stolova u dubinu dvorane, prema pličanoj zavjesi.
8
Bila je zadovoljna što je mladića ošamutila riječju koju — pored sve njene nevinosti — nikad iz njenih usta nije čuo; činjelo joj se da ništa ne karakteriše bolje ženu koju je igrala nego koketni naglasak stavljen na pomenutu riječ; jeste, bila je zadovoljna, bila je u najboljem raspoloženju; igra ju je nosila, davala joj je ośećanje kakvo dotad nije znala: ośećanje bezbrižne odgovornosti.
Ona, koja se ranije bojala svakog svog koraka, odjednom se ośećala potpuno oslobođenom. Tuđi život u koji se unijela, bio je život bez stida, bez prošlosti i budućnosti, bez obavezȃ; bio je to život vanredno slobodan. Cura, kao autostoperka, smjela je sve: sve joj je bilo dozvoljeno; sve da govori, da čini, da ośeća.
Išla je kroz dvoranu svjesna da je svi od svojih stolova gledaju; i to je bilo novo ośećanje koje nije poznavala: nepristojna radost zbog tijela. Sve dotad nikad nije umjela da se bez ostataka oslobodi one četrnaestogodišnje đevojčice koja se stidi svojih grudi i ima ośećanje neprijatne nepristojnosti što joj izbijaju iz tijela i što su vidljive. I mada je bila ohola zbog toga što je lijepa i visoka, ta oholost je stalno bila korigovana stidom; dobro je ośećala da ženska ljepota djeluje prije svega kao seksualni izazov — i bilo joj je to neprijatno; čeznula je da se njeno tijelo obraća samo čovjeku kojega voli; kad su muškarci na ulici dobacivali poglede na njena prsa, činjelo joj se da samim tim uništavaju i neki djelić najveće intimnosti koji pripada samo njoj i njenom dragom.
Ali sada je bila autostoperka, žena bez stida; bila je oslobođena od nježnih vezȃ svoje ljubavi, i počela je intenzivno spoznaje svoje tijelo; ośećala ga je utoliko razdražljivije, ukoliko su više tuđe bile oči što su je procjenjivale. Upravo je prolazila pored posljednjeg stola, kad neki pripiti muškarac, želeći da se pohvali svojim poznavanjem velikog svijeta, dobači na francuskom Combien mademoiselle? Razumjela ga je. Isprsila se i izrazito ośećajući svaki pokret svojih bedara, nestala je iza zavjese.
Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=8119
Objavio Urednik
dana velj 27 2020. u kategoriji Biblioteka, Crtice.
Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0.
Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst