Poezija Tijane Rakočević

Mirisi

Nosim u snu živost mekog perja
i travnate gradske perivoje.
Nosim tugu žutog predvečerja,
nešto sveto, nadahnuto, moje.

Nosim śetnu, ljudsku, ogoljenu
bliskost strašnu kao giljotina.
Nosim dušu svu izbezumljenu,
i prepunu bolnih krhotina.

Nosim proste čovječanske grivne,
prećutani oštri prizvuk psovke.
Nosim misli snažne i naivne,
što k usnama hrle ko olovke.

Nosim ruke i nježnost tapeta,
ko drevne ih čuvam relikvije.
Nosim pamuk za teror žileta:
ne dirajte moje iluzije…

 

Ovo nije stih

Ovo je trabunjanje
Ovo su kilometarski trenuci
U kojima sloboda proviruje i pita ima li koga
Neka mi oproste
Što ne mogu pisati
Kao da sam progutala
Deset bilijarskih kuglica
Kao da mi je muka
Neka mi oproste
Neka mi oproste ne znaju šta čine
Sve moje oči uprte u sivilo
Sve moje poglede zabačene kao Donji Raspamet
Delegacije sa riječima poput socijalni dijalog
Vi ste gospodo
Oličenje svega što mrzim
Jad najjadnijeg jada
Vi ste gomila malih metaka heftalice
Vi ste oni od kojih mi dođe da pobijem
Roditelje rodbinu i koga već stignem usput
Nužno zlo u nužniku života
Psujem kao kočijaš
A tako ne rade lijepo vaspitana đeca
Neka mi oproste
Jer ovo je oproštajno pismo
Znate imam randevu sa sedmim spratom
Možda to bude jedini broj koji ću voljeti
Ako završim na jednoj od onih tendi
Kao u filmovima
Sedam sedam nula nula
Kakva šteta kakva šteta
Ovo je mogla biti dobra pjesma
Ovo je mogao biti kič u mome stilu
Ovo je mogla biti ljubav sa čepovima na ušima
Ovako
Zadovoljimo se jednim pristojnim Oče naš
I natrag u ludnicu
Jer sve je ovo priznaćete
Jer sve je ovo
Tupo
Prolazno
I ne zanima nikoga

 

Zefir

Avan pun vode i skroba,
titraju pčelinje strije.
Sa žaokom i pola droba
ode; a droba i nije…

Zinuće sumrtva opna,
ko trolsko oko, u čaši…
I cvijet sa dalekog kopna,
za pokrov toj zelenoj kaši.

Buket o mermer. I kanda
staniolski oklop se skide…
Ascocentrum, Arachnis i Vanda –
To cvjetovi kunu hibride.

Oh, mokara, mokara,
ti si fetus u trbuhu bilja,
ti si pobačaj slutnje, sansara,
divni nespoznatak cilja!

Tlo duguje život parfemu.
I mjesto da skupe se crvi,
ti prospeš svu đecu po njemu:
Negra opet, u krvi, u krvi…

 

Tijana Rakočević je rođena 23.06.1994. godine u Podgorici. Student je IV godine Odsijeka za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti u Nikšiću, sa prosječnom ocjenom 10. Ostvarila je značajne rezultate na polju literarnog stvaralaštva, a svoje radove objavljuje i u časopisu Script.

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=5115

Objavio dana Sep 9 2016. u kategoriji Poezija. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Photo Gallery

Log in | Administrator SPETROV