Zorica Radonjić – Putanje

BUĐENJE

Odbjeglu misao
Vidjeh
U jutarnjem suncu
Tvoje sobe
Kako se šeće
Usnulim ti dlanovima
I provlači nježno
Do zagrljaja
Tvoja tijela

Kako nasmiješena
polagano tone
Uhvaćena u tišinu
Srebrnastih
Mreža
Istkanih
Tajanstvom
Tvog blaženog
Sna.

 

 

SPOZNAJA

Bježala sam
od drugih
Ljudi

a opet
sa čežnjom
trčala ka njima

Ja dvonoga
Dvoruka
Dvooka

Po čudnoj
plavoj
planeti

Ja jedina
a obična
i konačna
smrtna

sa svemirskim
kodom
u koži
predana

ljubavi
u čovjeku
i Bogu-
nečemu
što sam
malo
razumjela…

 

 

ODSUTNOST

Tamna ruža
Osmjeha
Zatvorila je
Načas
Nježne
Latice svoje

Na blijedom
Licu
Ispod obrva
Svjetlost zelena
Plovi nekuda
Kroz mene
Zidove
I vrijeme.

Naredna stranica

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=7313

Objavio dana jul 5 2019. u kategoriji Poezija. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Prijava | Administrator SPETROV