Zorica Radonjić – Putanje

SVIRAČI

Mileni i Saletu

Violinskim ključevima
otvaraju tajnu
božanske kretnje
ove planete

Treptavi putevi leta
u nama
sve do zaboravljenih
Atlantida
polako se otkrivaju
u velovima zvuka…

***

A možda je i njihovih
života staza
davno već ispisana
na nekom notnom listu

Ali znaju
svoju će
morati da sviraju
uvijek kao
PRIMA VISTU.

 

 

KUNETA

Kako si bio
velik i tajanstven
svijete
kad te je posmatralo
ono divlje dijete
što je virilo
iz hladne i vlažne
cetinjske kunete

Kako je upijalo
žudno
tvoje mirise i šare
svo uprljano
izgrebano
ono dijete čudno
što je s drugom djecom
bježalo u sanjare

Kako predjeli
ljudi i godine lete
I ozbiljnost
kao tuga
svoju mrežu plete
Ali još ti se
raduje
u meni ono dijete
iz zazidane
cetinjske kunete.

 

 

ZIDOVI NA PUTU

Bedemi i more

Plime punog Mjeseca
Pomjeraju granice mogućeg
Utisnute u dlan
Napinju luk
Linije života.

 

 

BONACA

U tiho predvečerje
pogledah u more

Kao da su misli
najednom nestale
ispod mirne površine
vode
u dubine modre
moga zaborava

Uramljeno brdima
Veliko ogledalo
Svijeta

Možda da sve
i sebe samu
kao prvi put
ponovo ugledam.

Naredna stranica

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=7313

Objavio dana jul 5 2019. u kategoriji Poezija. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Prijava | Administrator SPETROV