Zorica Radonjić – Putanje

OPSTANAK
Dnevnik autohipnoze

Beograd, zima 1993.

Stajala sam
U redovima
Zagušljivim
Ljepljivim
Uvijek istim

Zatvarala oči

Posljednim tragom
Mjesečine
spuštala se
do zamišljene
pučine
i svoj dah pretvarala
u ravnomjerno disanje
plavog okeana…

I dugo bih
u polusnu
slušala lelujavu pjesmu
tajanstvenog hora
čekajući na čas
otvaranja školjki
u zoru novog dana…
Rađanje svjetlosti bijele
što izranja iz tame…

Vještina obmane sebe same.

A možda sam Boga tražila…

Ostaće neka svitanja
u mirisu vrućeg hleba

I u povratku
s torbom o ramenu
dugo bih u sebi nosila
mir zvjezdanog neba
rez u vremenu
beznađa

i ćutanja…

 

 

LJUBAV

Slika zlatnu mrežu
Na dnu okeana
Nada se mojoj Riječi
koja će je podignuti
Voli me
Boga u meni sluti.

 

 

PROLAZNIK ŠTO MU LIČI

Tu tugu
mogla sam opipati
u vazduhu
za prolaznikom
što se izgubio
u gomili šetača

Bio je avgust
U sutonu
Otvoreni prozori
Neko je vježbao
na klaviru
Crveni dječiji baloni
Lupkanje potpetica
što tihne
odvodi me među
čemprese
iznad hridi nad morem
što ritmično šumi
otkucavajući sate i sate

Bat vojničkih čizama
Njegovo mrtvo tijelo
Zabačeno seosko groblje

Mi, što zaboravljamo.

 

Naredna stranica

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=7313

Objavio dana jul 5 2019. u kategoriji Poezija. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Prijava | Administrator SPETROV