”Zalutali metak” Branka Kovačevića

Gospodin N. N., sakupljač sekundarnih sirovina, glavni je i jedini junak predstave “Zalutali metak” koja je priređena za dane Dodest-a 12-og maja tekuće godine. Naš junak gledaoca nenametljivo uvodi u svoju životnu rabotu. Sa velikom pažnjom, iz svake kese, istresa otpatke i nalazi ono što mu može biti od koristi. Zanimljivo je kako je ovaj jednostavni postupak plijenio pažnju gledaocima, pa je vrijeme neośetno proticalo. Kao prikovani gledali smo i mislili šta će sljedeće N. N. naći i šta nam to zapravo Branko Kovačević kazuje, bez riječi.. Pravo je umijeće držati pažnju naizgled običnim i tričavim sadržajem.

Usamljeni pojedinac na sceni je slika društva i sve što taj pojedinac radi je priča o društvenoj zajednici čiji je on djelić. Na neverbalan način su nam iskazane njegove proste životne pobude i porivi kao i odnos prema osnovnim životnim problemima poput straha, igre, smrti i ljubavi

Pomenuta predstava je zbir raznovrsnih scena koje su povezane glavnom idejom.. Svakom otpatku je pridan posebni značaj  na sceni. Šta smeće koje ljudi bacaju u kontejner govori o njima?? Mrtvačku glavu N. N. nalazi, u jastučnici, na samom početku predstave. Sa nekim bolećivim poštovanjem, kao da je našao starog druga, trpa je u kartonsku kutiju koju više puta povezuje koncem. Pred kraj predstave toj glavi se vraća osluškujući dječiji plač. Gledaoci su u nedoumici pa onda dolaze do zaključka da plač dopire iz zapečaćene kutije sa mrtvačkom glavom. Gospodin N. N. siječe konce u čijoj unutrašnjosti nalazi novorođenče. Nalaženje novorođenčeta u glavi mrtvaca samo po sebi je zagonentno i intrigantno.

Treba izdvojiti scene nalaženja knjiga odbačenih u tranziciji društveno političkog sistema – socijalizma u neoliberalni kapitalizam – poput Marksovog Kapitala (iz kojeg je izvukao pet eura) te Beketovih drama. Najednom vidimo našeg junaka kako je pođetinjio našavši raspale igračke i izbušene lopte koje ispucava u publiku, dok ga drugom prilikom zatičemo kako onaniše uz pomoć crvenih ženskih gaćica nađenih u džepu bačenog sakoa. Najzanimljivija scena je partija šaha bez šahovskih figura – gospodin N. N. neobične igračke stavlja na šahovsku tablu i predano studira datu poziciju. Ovu bremenitu scenu, originalnu i kreativnu trebalo je  duže zadržati na sceni – bila bi upečatljivija. 

Gospodin N. N. ima i paranoju; progone ga konkurenti koji mu rade o glavi. Zato nosi nož da bi se branio i odbranio i vadi ga na kraju predstave mašući, prijeteći, publici. Gledaoci su bili pod tenzijom iščekujući u kom pravcu će nož biti bačen ali umjesto tog gesta pao je mrak na pozornici koji je objavio kraj predstave.

Po svemu sudeći, autor Branko Kovačević je na kreativan način svoju originalnu zamisao pretočio u pozorišni komad bez riječi. Njegovu zamisao, vrijednu hvale, na pozornici je posvećeno iznio Đorđe Grujić tumačeći lik glavnog junaka. Očegledno su mu, od scenariste i reditelja, bila data uputstva i osnovne smjernice. Otvoren mu je prazan prostor koji je on ispunio na najbolji mogući način. To je doslovno pravo pozorište Pitera Bruka.

Crnogorska publika koja je čekala punih šesnaest godina Brankov povratak imala je šta dočekati – originalnu i interaktivnu predstavu. Zašto, medijski, nije dovoljno propraćen ovaj događaj? Ne zna se ni zašto institucija KIC-a “Budo Tomović” nije učinila ni najmanji napor da omogući ovoj predstavi dalji život, od premijere? Ovo je pravo alternativno pozorište koje se neće viđeti na festivalima poput FIAT-a, ali, ako KIC ” Budo Tomović” stisne petlju ova predstava može daleko dogurati.

 

Bosiljka Kankaraš

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=6210

Objavio dana Jul 4 2018. u kategoriji Pozorišni. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Log in | Administrator SPETROV