Vrijeme gladnih i žrtvovanih

Zauzimanjem njihovim i g-đe Zlatane Jovićević kod same talijanske kraljice, naredi Salandra, da se imam puštiti na slobodu, no da moram napuštiti Italiju. To mi je saopšteno 22. maja u prefekturi u Kaljariju. Tako, 25. stigoh u Rim – dovedem u red svoje papire, viziram ih kod francuskih vlasti i 28. krenuh za Bordo.

 

U Pariz stigoh 21. juna. Kako sam svoga, još prije rata ušteđenog novca imao, živjeo sam u Parizu bez ičije pomoći, đe sam dočekao, da Andrija Radović, u to vrijeme crnogorski ministar-predśednik, odlazi sa toga položaja otvoreno u – srbijansku službu. Moja ranija optuživanja, da je Radović agent zvanične Srbije, a protiv napretka i samostalnosti Crne Gore, potvrdio je, eto, baš glavom Andrija Radović.

 

Potrebito je ukazati i na to, da je A. Radović, kao predśednik ministarstva, u Francuskoj uspio, da sve uglednije Crnogorce dovede u opreku sa kraljem Nikolom. Zato su za crnogorske ministre dolazile najnežnavenije ličnosti, čiji je moralni kvalitet uz to bio od čiste štete po ovu jadnu zemlju. Viđelo se, da se ovo događa živom akcijom Radovićevom, kome je tada na raspoloženju stojao dispozicioni fond – srbijanski. Tako se moglo desiti da je, poslije ostavke kabineta brigadira Matanovića, jula 1917. došao za ministra unutrašnjih djela saradnik Radovićev, glavom onaj isti Niko Hajduković. Gora pljuska po obrazu poštenijeh Crnogoraca, nije se mogla zamisliti. I da sramota bude još i veća, Hajduković je zastupao i crnogorskog ministra vojnog.

 

Ja se riješih da napuštim Francusku. U to vrijeme stiže u Pariz iz Petrograda, od Kerenskoga imenovani komandant jedne ruske brigade na solunskom frontu, Crnogorac, đeneral Luka Gojnić. Znajući se s njim još od ranije, udesismo da kao njegov ordonans-oficir, pođem u Solun. Moja potraživanja kod crnogorske Vlade, da mi se izda putni list, Hajduković, naravno odbije. Đeneral Gojnić isposlova da mi se dadne diplomatski pasoš srbijanski. Taj pasoš potvrđen je bio u francuskom Ministarstvu inostranih djela. Bio sam srećan, da mogu napuštiti Francusku i kao ruski oficir koristiti i svojoj otadžbini, a đeneral Gojnić bijaše zadovoljan, što me je imao uza se kao starog znanca.

 

Tako, 4. septembra 1917. stigoh sa đeneralom Gojnićem u Rim. Tu se moradosmo zadržati nekoliko dana radi popunjavanja garderobe i putničkoga prtljaga, a odatle namjeravasmo preko Galipolja u Solun.

 

Dva dana iza toga stiže u Rim srbijanski ministar-predśednik g. Pašić. Prilikom pośete, koju mu je, sa mnom u društvu učinio u “Grand Hotelu” đeneral Gojnić, ponudi g. Pašić, da se koristimo istim torpiljerom, koji će njega odvesti iz Brindizija na Krf, i tako se osiguramo od eventualnih napadaja austrijskih sumarena. Đeneral Gojnić prihvati ovu ponudu sa blagodarnošću i mi dobismo od g. Pašića obećanje, da će nas još blagovremeno, a najmanje dva dana prije polaska, o času kretanja izvijestiti. 11. septembra u 4 i po časa po podne, dođe u naš hotel lični sekretar Pašićev, Kojić, i izvještava, da se g. Pašić kreće te iste večeri u 8 časova, te prema tome da i mi imamo biti naredni za polazak.

 

Ipak, iako je ovo došlo iznenada i nesaglasno sa obećanjem Pašićevim, mi se, na vrat na nos, spremismo i prije 8 bili smo na stanici. Pašić je sa pratnjom već bio tu i prikazao nas je srbijanskom poslaniku i nekolicini viših oficira, koji su ga na stanicu bili ispratili. Ušavši u vagon zapitah sekretara Kojića, đe ćemo se smjestiti. Kojić reče, da se on za to ne brine. Đeneral Gojnić stojaše ljut u koridoru, a ja pokušah naći makar jedno mjesto, no sve bješe uzalud. Voz je bio prepun. G. Pašić se nije viđao. Ne željeći stojati kao kakva budala, pođoh da vidim đe je Pašić. Na kraju vagona, a u jednom salonu đe bijaše mjesta za 12 osoba, śeđelo je njih četvoro: Pašić, jedna njegova rođaka, đeneral Vasić i sekretar Kojić. Ja se prenerazih. Kad rekoh Gojniću što sam vidio, on ljut kao ris, a uvrijeđen kao Crnogorac, ode onamo, otvori vrata i vidi Pašića, đe śedi, opružen nogama preko tri mjesta, a svakog od ostalih raskomoćenog sa novinama u rukama. Uvrijeđen ovim specijalno srbijanskim bezobrazlukom, đeneral Gojnić vikne:

 

  • A, što ste se tu zatvorili ka’ drolje, da vi majku …!

Džore!

S kim da se vi sprdate!

 

Pašić i društvo mu preblijedi i zabi nos u novine.

 

Đeneral Gojnić okrene se meni i reče:

 

  • E, vala Bajkoviću, milo mi je, jer poznadoh ove svinje, koliko i onome Bajici, kome maska okide uho, a on se zaradova da poznade ćud maske – i sačuva ono drugo!

 

Viđevši, da je Gojnić gotov da dograbi Pašića, povukoh ga svom snagom sa vrata i odoh s njim u vagon iza ovoga. Stojeći cijele noći u hodniku, stigosmo idućeg dana u 10 časova prije podne u Brindizi. Tu je Pašić, sa pratnjom, odmah odmaglio automobilom u pristanište, a mi se riješismo da odemo u Galipoli. U tom ispade pred đenerala talijanski mornarski kapetan i reče, da je iz Ministarstva marine iz Rima primio naređenje, da uzme na torpiljer đenerala i mene i preveze nas na Krf. Odosmo na kontra-torpiljer “Misuri” i, u pratnji drugih talijanskih brodova, u 5 časova po podne stigosmo na Krf. Za svo vrijeme vožnje đeneral Gojnić Pašića nije ni pogledao, no je, da Talijanima ovo ne bi palo u oči, jedino sa đeneralom Vasićem za vrijeme ručka izmijenio hladno nekoliko riječi.

 

Na Krf se iskrcasmo bez ikakvih pozdrava sa Pašićem.

 

Naredna stranica

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=6335

Objavio dana avg 22 2018. u kategoriji Biblioteka. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Prijava | Administrator SPETROV