V. St. Kinjo – IZGRADNJA I OBNOVA CARSTVA…

Zoki:

– Nijesu, no sam ih preteka´ pa se sam prijavio, da barem što skudžam ka mnozina…

Vuk:

– Zaboga Zoki, nijesi dati i ti od tijeh…!?

Zoki:

– Imaš pravo… Ne da nijesam no sto puta grđi!

Miloje:

– Ajde, jadan, što pričaš..!?

Zoki:

– Kako što pričam, stričane… Nemam para… Nemam rabote… Oženit se ne mogu pošto Ďevojke neće na selo a žensko mi treba n´ako neću jebat´ one koze… No treba neko i njih da ti pridrži…

Vuk:

– Nije, dati, baš tako crno…!?

Zoki:

– Kako nije…! Evo sad da pitamo ovu đevojku iza šanka bi li se vratila na selo…

Sonja:

– Ne ja, bogomi, ni za kakve pare…

Zoki:

– Eto, čuješ što ova đevojka reče… A narod je odavno reka; jeba, ne jeba, vrijeme kurcu prolazi…

Miloje:

– E, Vuče, sjećaš li se one krize oko Trsta, kad smo i mi odili na demonstracije i urlikali iz svega mozga kako bi nas tadašnji vlastodršci čuli i unaprijedili. Vikali smo; dolje Pela i njegova fela. A bilo je i onih sa drugim ciljevima, što pjevahu: „Ako doĎe do bombaša i Silvana biće naša..“ A Silvana Mangano, stvarno tada bješe neprikosnovena carica naših snova…

Danilo:

– E što su ovi matufi navalili priču iz vremena „Obnove i Izgradnje“ pa prevrću očima od miline. Eto, što vi je „vaša borba dala…“ Zato i žalite za samoupravljanjem, koje vi je donijela elektrifikacija i industrijalizacija…

Vuk:

– A, jes´, Miloje sjećaš li se onijeh udarničkijeh vremena kad su momci pjevali: „Ide cura pre´o sela, šeset posto nevesela…“

Miraš:

– Aha! Pa kad su ogradili ove socijalističke „gigante“, iz ovijeh sela pokupiše mladu zensku čeljad kako bi im što jeftinije rabotale na tekućoj traci a momke ostaviše da ga suše po ovijem vukojebinama dok im ne dosadi te i oni odu u proletere.

Miloje:

– Dobro zbori ovi bivši samoupravljač i su-vlasnik sredstava za proizvodnju… Baš da vidimo što će oni učinjeti u skoroj budućnosti?

Vuk:

– E, baš kad smo kod narodne poezije, treba reć´ da je narod vazda kroz pjesmu izražavao trenutno raspoloženje, jer ono negdašnje „… mi ti se kunemo!“, nestade ka jutarnja magla.

Zoki:

– Ali zato ti ja i dan današnji slobodno mogu zapjevati onu samoupravljačku narodnu pjesmu: „U fabrici opančina radi trista đevojčina, gledajući maturante, ostadoše neudate…“ A dok ga mi sušimo po ovijeh vukojebina i bestragija, posteljoizdavci i ostali kurajberi se mrse u naše ime..

Miraš.

– Ko ti smeta da i sam dođeš u grad i pridružiš im se…?

Vuk:

– Ti, Mirašu, uopšte ne poznaješ crnogorske prilike po tom pitanju. Jer da znaš, ne bi ovome momku s takvom lakoćom uvaljivao krivicu.

Miraš:

– Ne no ćeš me ti naučit´! Eto mu ništa ne fali no se iizdaleka vidi da je zdrav i zgodan momak…

Vuk:

– Eto vidiš koliko si neznaven… Da išta znaš, znao bi, što neđe reče jedan mnogo mudar i pošten čoek, da nema te sretno udate Crnogorke koja se toga ne stidi i to ne krije ka zmija noge… Svaka sretna Crnogorka je ovome narodu sumnjiva a samo su žene – mučenice – jedine kojima ovi suludni narod odaje priznanje… Zato ti i dan današnji kod ovijeh ženskijeh čeljadi mnogo bolje prolaze pljanac ili bolesnik, pogotovu ako je tuberkulozan ili sičijav…

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=2539

Objavio dana apr 11 2014. u kategoriji Drama. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Prijava | Administrator SPETROV