Umjetnost promjene

Kada se govori o revoluciji obično se previđa činjenica da postoje dvije, suštinski različite pojave koje se podrazumijevaju pod tom riječju. Jedna stvar je revolucija koja promijeni imena predsjednika, monarha, vladajuće partije, tj. koja promijeni samo vladajuću garnituru dok se projekti vlasti zapravo ne mijenjaju. Takav je, nažalost, bio Otpor koji je samo fiktivno skinuo nacionaliste sa vlasti. Praksa je pokazala da je pogrešna pretpostavka da promjena vlasti automatski predstavlja promjenu u nivou svijesti jednog naroda. Na sličan način je funkcionisala naša AB revolucija kada su umjesto komunista došli na vlast njihove ćerke i sinovi. Za razliku od svojih mama, tata i rođaka nosili su džempere. Oni koji su došli na vlast posle Drugog svjetskog rata su stvarali projekte koji su ugrožavali životnu sredinu. Pričao mi je otac da se nekada mogla na desetak metara od Zete iskopati rupa u zemlji koja bi se ubrzo napunila čistom vodom. Od kako je Željezara plasirana na pogrešnom mjestu rijeka je postala zagađena i nekada pitka voda se pretvorila u prljavu, otpadnu vodu. Što se tiče Aluminijskog kombinata samo ću navesti izjavu jedne gospođe u godinama, prosvjetne radnice, koja je činjenicu da Finci takve fabrike izgrađuju na minimum pedest kilometara od grada prokomentarisala sa ”nismo mi fini jer da smo fini bili bismo Finci”. U skladu sa tim manirom su nastavili i oni koji su došli na vlast poslije građanskog rata. Deponija u Beranselu je, pored brojnih drugih deponija, najveća sramota koju su oni, koji trenutno vode ovu državu, mogli sebi da naprave.

”Između rijeke i ljudi” je film Mladena Ivanovića koji se bavi ovom temom. Premijera koja je trebala da se odigra u okviru Underhill-a je iz nepoznatih razloga otkazana ali je realizovana u okviru AVI festa. Onaj koji je blokirao projekciju u okviru Underhill-a je zapravo napravio uslugu svima nama jer publika koja je prisustvovala premijeri u velikoj sali KIC-a ”Budo Tomović” ne bi mogla stati u maloj sali biblioteke.

Organizovanje debate koja je prethodila projekciji predstavljalo je dobru pripremu jer je film, kao rezultat Mladenovog studioznog pristupa, obilovao informacijama. Surova realnost o Beranselu je, kao što to obično biva sa istinom, kroz neke medije prikazivana dok su je drugi ignorisali. Ovakav pristup medija je imao za posljedicu stvaranje neodlučnosti. Nedovoljno informisani ne mogu reći da podržavaju divlju deponiju ali sa druge strane nemaju dovoljno informacija da se usprotive tome javno, kamo li da nešto urade na sprečavanju toga. Parcijalna istina je, uzgred budi rečeno, medijski koktel koji najbolje ućutkuje jer ljudi ”vise” između informisanosti i neinformisanosti.

Zbog toga ovaj film toplo preporučujem svima koji žele da se otrijezne od koktela koji tvore državni ”pobjedonosni” glasnici i oni ”nezavisni” koji su takođe osnovani od novca ratnih profitera.

Problem ilegalne deponije na Vasovim vodama je pokazan i kroz osobe koje podržavaju zagađivanje životne okoline. Vuka Golubović je jedna od tih osoba koja je, pored ostalog, vrlo samouvjereno rekla, parafraziram ”kako se tu našla neka ekipa koja je snimila neke scene iz Bosne a predstavlja to kao da je u pitanju deponija na Vasovim vodama”. U toku scene kada je jedan drugi čovjek, ako se uopšte može nazvati čovjekom, pravdao ekocid, čulo se glasno ”mrš” iz publike. Nije dopiralo od nekog klošara, kao što bi pretpostavio svako ko je naučen da nikad ne kaže svoje mišljenje. Žena koja je tako emotivno odreagovala je samo pokazala svojoj đeci kakav stav treba imati prema sitnim karakterima koji su dostojanstvo prodali za poziciju na vlasti.

Dok su političari uz podršku policije sprovodili ilegalno odlaganje otpada i time kršili propise koje su sami stvorili jedna šačica ljudi se borila da ih nauči da poštuju zakon. Ne mislim samo na pisane zakone koje su pravnici formulisali – ti zakoni su prekršeni već prilikom izbora lokacije deponije. Sula Radov je govorio da su zakoni tu da bi se štitili a ne da bi se stvarali. Dakle, elementarna prava kao što je pravo na zdravlje su tu da bi se štitila a ne da bi ih iko nipodaštavo. Đe je bio obraz svim tim osobama koje podržavaju ilegalne deponije kada je Đorđije Tomović, devedesetpetogodišnji starac, legao na put da bi blokirao kamione sa otpadom? Šta je uzrok tome da policija i neki funkcioneri ne mogu ispoštovati tuđe zdravlje? Svako ko je polagao za vozačku dozvolu morao je dobiti odobrenje od psihologa i psihijatra. Sa pravom se može postaviti pitanje: da li ljudi prije nego što se prihvate neke funkcije koja utiče na društvo prolaze kroz tih par jednostavnih pitanja od psihologa i psihijatra?

Za razliku od prvog i najčešćeg značenja koje se podrazumijeva pod pojmom revolucije mještani Beransela i ljudi koji su im pružili podršku pokazali su ono što podrazumijevam pod pravom revolucijom a to je rad na osvješćivanju. To je neuporedivo teži proces koji u početku ne daje nikakve rezultate ali koji sa vremenom mijenja stvarnost iz korijena. Materijalisti od sve ove borbe mogu viđeti samo ljude koji se bore da se ta deponija premjesti jer su se razboljeli i nazvaće njihovu borbu uzaludnom jer je pitanje da li će se ikada Priroda u potpunosti oporaviti od udarca koji joj je zadat. Ono što materijalisti ne vide jesu ljudi koji su odbranili ono što je najvažnije i ujedno neprocjenjivo. Mještani Beransela su pokazali ono što leži u svakom od nas a to je ostati čovjek uprkos svim pritiscima i poniženjima. Najlakše je da povrijedimo kada smo povrijeđeni tj. da zlo koje smo pretrpjeli vratimo drugim zlom, ali je zato najveća vrlina izdići se iznad toga i pozvati onu iskru koja nas čini ljudima da se probudi.

Film ”Između rijeke i ljudi” predstavlja ujedno i poziv za buđenje ljudskosti. Koncert Bečke filharmonije koji će se održati u Sarajevu, na stogodišnjicu ubistva Ferdinanda, je takođe poziv da se obje nacije izdignu iznad sukoba koji je bio okidač za početak Prvog svjetskog rata. Jednom riječju, prava svrha umjetnosti danas bi bila ovaj poziv.

Milica Kankaraš