Sredina guši umjetnost

>Na godišnjicu NATO bombardovanja Crne Gore u Galeriji ULUCG-a, otvorena je, 24. 03. 2011. u 20h, tradicionalna, 66-ta kolektivna izložba članova ovog udruženja. Ovo je najpośećenija izložba u Podgorici. Privučeni svojim radom,  svi se autori skupe na otvaranju izložbe, kada se proglašavaju i nagrađeni radovi. Razgovor je življi nego obično. Kamere šaraju, blicevi trepere. Svi su u isčekivanju. Postavka slika vas ostavlja bez daha. Izložbu je, otvorio predśednik udruženja, sa zadovoljstvom konstatujući, da su na njoj, bez selekcije, izložena 133 likovna djela. Istakao je da je ona i najbolji preśek stvaralaštva u Crnoj Gori. Objavljena su imena i članova žiria. Nagrađeni su radovi: J.Ljumović, M.Radulović, D.Đuranović. Nekima je ostalo nejasno, da li je Đuranović dodijelio nagradu sebi ili bratu.

Članstvo udruženja broji oko 300 umjetnika. U ovoj galeriji je normalno izložiti pedesetak slika, ali se u ovakvim izložbama nagura  na stotine. Kontraproduktivnost je očigledna. Metež   ističe, samo, upornu agresivnost polupismenog kiča. To je kao učenike čitave škole ugurati u jedno odeljenje. Tada primjećujete samo sivonje i bukadžije. Ostajete bez volje da upoznate ostale. Neizbježno je i to da prepoznajete potpuno slične slike iz predhodnih godina, od nekih fabrikanata. One vas čak vraćaju u prisebnost i obnavljaju sjećanje đe se nalazite. I da smo neka svjetska vele-sila,  odsustvo Leonarda, Pikasa, Šagala… ne bi se primjetilo u postavci slika.

Izložbu čine ustaljeni problemi. Uzastopna ponavljanja stvaraju pravila koja otkrivaju tendeciju loše prakse. Natrpanost slika stvara haotičnu atmosferu koja guši. Zaglušujući prizor svaku harmoniju likovnog djela maltretira ponaosob. Nema ni elementarne komunikacije među slikama. U metežu  (ličnom i opštem)  kič najlakše prijone za oko. Prosperira i plagijat. Ima svega, po onoj: što više to bolje. Dobro je što nema hidranta, jer bi se neki ljubitelji “modernizma”, okupljati i oko njega. Ne znam  odakle početi. Vjerovatno po ćoškova treba tražiti ono najbolje? Dilema! Biti realan, znači pisati objektivno.

A u objektivno spada i to, da sam, o već viđenom, izgubio volju za pisanjem, jer se otvorila i moralna dilema: da li je ispravno pisati o izložbi koja nije upriličena na pravi način? Nije ispoštovala sve autore, već mnoge stavlja u neravnopravan položaj. Savjest u pretpostavkama uvijek stvara racionalne nedoumice  o svrsi svojih postupaka. Pored potrebnog znanja svako pisanje je moralan čin i nikakvom maštom se ne može nadomjestiti. Ako nema odlučnosti moralnih načela, poput vašarskih  muva, lako se prepuštamo  inerciji sitnih interesa. A, pisati laži i izmišljotine, za rad nekih poena, je najmizernija i najgora solucija od svakog izbora. Problem je i kako zanemariti opštu sliku i prepustiti se individualnim poetikama umjetničkih radova. Ipak, ovo je svojevoljni pristanak prisutnih umjetnika. S toga, se odlučujem pisati  o postavci izložbe, bez želje da se fokusiram na bilo kog autora. U suprotnom značilo bi da odobravam ovakav krkanluk. Samo ću da ukažem na ustaljenu lošu praksu organizatora u nadi da će se ubuduće popraviti, ali i da opravdam i ohrabrim one koji su odustali, bez želje da u metežu učestvuju. Učestvovanje znači odobravanje.  Žiri i nagrade su priča za sebe, jer da bi se objasnile zahtijevaju stručnu analizu drugih profesija, pa je o njima izlišno govoriti. Sama izložba je kao skladište. U pročelju od ulaznih vrata, suvereno vladaju odabrane slike –  miljenika. Iako sićušne. Osim što ih je lako primijetiti iz daleka, jer su na najupečatljivijem mjestu galerije, teško da će te viđeti išta novo, vrijedno pažnje, ako im priđete. Među njima su i nagrađeni radovi. Ostali su po ćoškovima, bez određenog logičnog reda i pravila. Određenost znači razlikovanje jednog od drugog, rekao je Jaspers.

U bombastom  redosljedu, koji isključuje srodnost poretka slika, koncentracija se maltretira, atmosfera duha posustaje kao na vaširu. Uvijek sam se pitao, ko postavlja izložbu i po kojim pravilima? Nikada nijesam mogao naći logično objašnjenje. A izgovori organizatora su uvijek isti:  da je mnogo učesnika i da je to razlog. A isto je, i sa selekcijom i bez selekcije. Koncepcija je prizemna u mnogo čemu. Bez obzira na kvalitet i bliskost poetike, isti autori su uvijek u zapećku , ma šta novo da stvore, a neki uvijek na upečatljivim mjestima bez obzira na kvalitet, što je demonstracija palanačke svijesti. Diskriminatorski doprinos haosu je da pravo prvenstva diktira pravila i njima se prilagođava čitav raspored. Većina je obična scenografija nekolicini. Dobra slika u zapećku, iluzorno, uveličava vrijednost i važnost  isturenoj, lošoj slici. Važnost određuje mjesto. Posjetilac se u gužvi prepušta prvim utiscima, lako pamti  privilegovana mjesta, kao naslovnice knjiga, u budžacima utisci nestaju jer se zapostavljene stvari teže pamte. Ipak, svakog ima i svi su zadovoljni, a razloge treba tražiti u godišnjoj članarini od 40-ak eura. U tome je sofistika ovakvih koncepcija. Ipak, najviše zabrinjava  što je na izložbi mnogo minijatura i to od onih koji su u punoj mladalačkoj snazi i elanu. Razlog može biti samo taj: da mladost Crne Gore nema elementarne  uslove za svoj rad. Mladi uvijek nadrljaju, ali i najradije učestvuju,  jer priželjkuju nagrade. A, svaka nada nosi u sebi konceptualnos – kaže Seneka. Najgore je ako je i jedina, jer je želja za dopadanjem opasna stranputica. Najveća je nagrada ono što pronađu u sebi. Za one koji za sobom nemaju nijednu jedinu samostalnu izložbu,  ovakve su izložbe nepotrebne. Svoje prve korake, zrelih zamisli, olako izlažu lešinarima, koji žive od tuđih ideja, što im može poljuljati sigurnost u sebe. A njih će naći i u svojim profesorima. Bolji način da iznjedre sebe u svijet umjetnosti  je da smognu snage i mogućnosti da naprave samostalnu izložbu, koja će ih učvrstiti u svojim zamislima. To je pravi način dokazivanja. Moraju dozvoliti sebi da sazru prije nego li se predstave javnosti. Ono što je za pohvaliti je katalog, koji podjednako tretira svakog učesnika. Finansijska zavisnost od Ministarstva je uzrok, pa se s tim nije igrati. Ministar je i neočekivano, došao po otvaranju ove izložbe, što je možda najava da će nekog predložiti za Trinaestojulsku nagradu. Prošli put je to bio njegov školski drug. Možda ih takvih još ima.

Marifetlukanam nikad nije falilo. Kada sam završio fakultet požurio sam učlaniti se u udruženje. To je i za mene bio veliki čin, jer su ga iz velike ljubavi formirali najveći crnogorski velikani. Po objavi konkursa podnio sam svoje radove, diplomu i biografiju krajem avgusta ’86. , iako sam planirao samostalnu izložbu u Subotici.  Za organizatora izložbe se ponudio Ljubiša Ristić, tada u Evropi poznati reditelj, direktor Subotičkog pozorišta, u kome
su tada radili: Nada Klokotović i Rade Šerbedžija. A u ondašnjem Titogradu, predśednik udruženja je bio budući poslanik Nikola Vujošević. Te godine su pomjerili tradicionalnu izložbu, koja je trebala biti 29. novembra, za mart sljedeće godine. Tako su i mene, primili tek sledeće ’87.  Moji radovi, 4-5 slika od dva metra, motale su se više od pola godine po udruženju. U martu ’87. održana je tradicionalna
izložba uz koju je umjesto crno-bijelog kataloga izašla prva “monografija” udruženja, slična katalogu, sa po jednom slikom i kratkom biografijom autora. Nijednu od mojih slika nijesam našao tamo, a u sali galerije su dvije, svojom veličinom dominirale, zauzevši cio jedan zid. Na akademiju sam se upisao kao formiran slikar i crtač, pa je i kvalitet koji sam dosegao svima bio očekivan. Bio sam siguran u sebe i nijesam se našao uvrijeđen. Tada sam čitao Amanet Rodena i kroz glavu mi je prolazila njegova misao: Važno je popustiti i pred samim sobom ostati pošten. Prihvatio sam to bez riječi a  reakciju sam očekivao od kritičara.

Ona je izostala, ali sam na samom početku shvatio đe sam. Ono što me je ohrabrivalo, bilo je saznanje da su oni najbolji, kao i većina članova udruženja, bježali od bilo kakve vlasti. Tako sam se i ja isključivo predao svom radu. Danas je došlo još gore vrijeme u kome je ćutanje postalo neoprostiv grijeh pred sopstvenom savješću. Vrijeme u kome drumski razbojnici i ubice postaju pop idoli a predmeti vezani za njih relikvije – kako kaže S. Kneževič

Na ovoj izložbi, u razgovoru sa nekim kolegama došli smo do zajedničkih zaključaka. Duh udruženja likovnjaka je potpuno propao početkom devedesetih kada je ukinut sud časti, posle čega je od njega napravljena rupa nekakve “nevladine” organizacije, koju kreiraju vladine institucije. Šačicu vlasti vole i neki umjetnici, pa samo određeni kružok od svega ima koristi, pa sada jarani čine jedni drugima, kao brat bratu. Oni su začarani krug,  povezan sa vlastima, bez ikakvog kontakta sa članstvom. Nekad, prije “demokratije“, svo je članstvo činilo skupštinu, koja je birala svoje predstavnike. Petnaestak godina ne okuplja se članstvo i ne zasijeda skupšina. A ko bira predśednika, savjet, žirie, mogao bih doznati ukoliko bih imao prijatelja u UDBI.
U palanci je i obična politikanska šuša iznad svakog kvaliteta u umjetnosti. Takve šuše i maruše i čine kulturu malograđanske sredine. Ogorčeni  S. Knežević kaže, (parafraziram): Tamo đe primitivizam i neznanje za sebe traži pravo da bude vrijednost po sebi, apsolutna vrijednost, te na osnovu kompromisa to i postaje, tamo je sve relativno

24.03.2011.

Bratislav Bato Medojević

 

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=1331

Objavio dana Mar 25 2011. u kategoriji Likovni. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Log in | Administrator SPETROV