Tuga i opomena

Već jedna generacija studenata Psihologije u Nikšiću je izašla sa diplomom. Četiri godine ti danas već odrasli ljudi, susretali su se sa istim problemima kao i ovogodišnji brucoši. Sa nadom i poletom da će uspjeti da ostvare velike stvari krenuli su na prijemni. Međutim nisu ni morali dolaziti. Dovoljno je bilo donijeti uplatnice od 500 eura u studentsku službu. Znanje nije bilo važno. Talenat je bio nebitan. A potencijalni vrhunski psiholozi su odbijeni zbog birokratije.

Prvi dan prvog semestra, ulazak u kabinet, susret sa profesorima a nedovoljno stolica za sve nas. Za katedrom je jedan kompjuter, o kome su ponosno govorili kako su ga obezbijedili. Vremenom smo shvatili da naše školarine idu na sve osim na naše obrazovanje. Bez elementarnih uslova za rad završili smo prvi semestar. Međutim, naš trud je bio uzaludan. Čak i izvanredni studenti su se našli pred zaključanim vratima daljeg školovanja. Ukupan iznos drugog semestra morao je biti uplaćen u roku od nedelju dana. Ni govora nije bilo o plaćanju u ratama. I sve to ne bi bilo toliko strašno da znamo šta plaćamo. Kome je hitno potreban taj novac? Čiji je to biznis? Za svaki naš zahtjev Uprava ima unaprijed pripremljen odgovor. Od drugih studenata slušamo o stvarima na koja mi nemamo prava. Dobronamjerni profesori nam savjetuju da štrajkujemo, dok nas drugi ucjenjuju rokovima, poništenjem ispita i sličnim smiješnim stvarima.

Treći rok, popravni kolokvijum ili ne daj Bože možda eksperimentalna psihološka laboratorija su za nas misaone imenice. Predavanja puna teorije a vježbe bez odgovarajućih sredstava za njihovo izvođenje. Gdje smo mi u svemu tome? Šta treba da uradimo da dobijemo ono što toliko plaćamo? Ko stoji iza svega i očekuje da ćutimo i poslušno klimamo glavom?

Po svemu sudeći studenti psihologije finansiraju cijeli Filozofski fakultet. Budžeta nema. Nije važno kakav ste student, važno je da imate novca da ga platite. Da li Crna Gora misli da joj psiholozi nisu potrebni iako su u deficitu? Da li ljudi ostaju psihički zdravi pored svega što im se dešava i svih problema sa kojim se cijela zemlja i dalje susreće? Zašto smo toliko obezvrijeđeni? Čime smo zaslužili takvo nipodaštavanje od strane društvene zajednice? Čiji sin iz visokog društva treba da upiše ovaj fakultet da bi na nas neko napokon obratio pažnju? Tatini sinovi i kćeri ipak studiraju izvan Crne Gore.

Ožalošćeni studenti Psihologije.

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=1108

Objavio dana Jan 29 2011. u kategoriji Izvještaj. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Log in | Administrator SPETROV