Tajna podzemnog mosta

Đelo, Mirko i Miki, izdvojiše se i uputiše u oštri ugao dvorišta da pričekaju dok se narod raziđe i ukaže prilika da neprimjetno uđu u svoje skrovište koje se nalazilo u niskom potkrovlju šupe, oslonjene na dvorišni zid, iznad perionice koja se nalazila u sredini, između dvije ostave za drva, jer male, prizemne, kuće nijesu imale podruma. Nije dugo trajalo i oni se ušunjaše u šupu i uz naslagana drva uspentraše se u nisko tamno potkrovlje, čiji jedan dio poda bio zastrt ovčijim krznima, dok su se sa suprotne strane viđeli nekakvi sanduci iz kojih su virili komadi drveta, željezne cijevi i smotuljci žice. Pored sanduka bile su naslagane raskupusane knjige i otrcane sveske predratnih zabavnika “Mika Miš” prepunih stripova i zabavnih priča.

Iza tih sanduka, Mirko je bio sakrio i rezerve američkih paketa, koje je iznio zadnjih dana raspusta i još uvijek ih držao u tajnosti, čekajući pogodan dan da počasti svoje društvo i time se oprosti od svoje “Ali Babine pećine”. Bilo je ugodno u tome potkrovlju koje je bilo napunjeno plijenom iz čestih pohoda kroz lavirinte napuštenih prostorija vojnoga stana. U krov skrovišta je bilo umetnuto nekoliko staklenih tigli, tako da je preko dana bilo dosta svjetlosti, pa je bilo moguće i čitati. Čak je i noću kroz njih dopiralo svjetlo čkiljave sijalice sa obližnjeg drvenog stuba gradske rasvjete.

Neko vrijeme su śeđeli zamišljeni, dok Miki ne prekide tišinu.
– Mora da je Anđelko već stigao u planinu…
– Ma kakvi, nije dati tako blesav, – zamišljeno dodade Mirko.
– A ne, no će puštit’ da ga uvate na prag od kuće!
– Dobro, aj mi reci, kad si tako pametan, đe da bježi, kad niđe, kilometrima, nema ni vode, a o hrani da ne govorimo.

Miki ga pogleda širom otvorenih očiju, odjednom shvativši koliko je tačno ono što Mirko reče, priśećajući se koliko ih je ponekad mučila žeđ kad bi se u igri zaboravili i previše se odaljili od grada. Posebno ljeti, kad presahnu udaljeni izvori i narod iz gradskog vodovoda jedva iscijedi onoliko koliko mu svakodnevno potrebno. Mirko je najbolje znao koliko je teško kad se ostane žedan na ulici, jer je ponekad morao da bježi ispred razjarenog, pijanog oca. Tada mu je ovo nisko i mračno potkrovlje bilo utočište. Potpuno svjesni Anđelkovog položaja, brzo su mislili kako da mu pomognu, jer mu je trebalo pomoći prije nego se smrkne. Imali su predośećaj da neće biti neke velike poćere, ali se nijesu smjeli na to osloniti. Znali su da se Anđelko neće mnogo udaljiti i da će, skriven na nekom pogodnom mjestu, ostati da osmatra što se događa u gradu.

Zaključiše da bi najbolje bilo da Đelo i Miki uzmu bocu vode i pođu čistinom ka brdima kako bi ih on mogao viđeti i dati im znak ili im poći u susret. Pribojavali su se toga što bi moglo snaći Anđelka zbog onog postupka. Iako uvjereni da trinaestogodišnjeg dječaka neće voditi u zatvor, padali bi na trenutke u sumnju. U svakom slučaju, Anđelku je trebalo pomoći da se snađe dan-dva, odnosno, što bi moglo biti još gore, dvije-tri noći. Pomišljali su na napuštene bunkere oko grada, ali nijesu mogli da zamisle Anđelka kako sam čuči u smrdljivom bunkeru, te zaključiše da je najbolje da po mraku dođe i smjesti se u potkrovlje. Računali su, ako žandari baš budu šćeli da ga uhvate, uhvatiće ga svakako, pa je onda bolje da se, žedan i gladan, ne lomata po okolnim brdima.

– Dobro, a što ćemo za hranu? – upita Miki zabrinuto, – znate i sami kolika je oskudica.
Mirko se śeti svojih rezervi i stade premišljati da li da ih otkrije ili ne. Nakon početka školske godine više nije mogao preko balkona da ulazi u magazin. Prelomi u sebi i pođe ka gomili sanduka iza kojih izvuče razvaljeni kartonski paket i iz njega poče vaditi preostale konzerve raznih veličina Đelo i Miki izbečiše kad u blijedoj svjetlosti koja je dopirala kroz staklene tigle prepoznadoše sve te raznovrsne slatkiše. Radosno prihvatiše čokolade koje im Mirko pruži i punih usta upitaše ga odakle mu toliko bogatstvo. Mirko im ne šćede odmah reći, već ih stade požurivati da krenu pa kad se vrate onda će im sve ispričati.

Bilo je kako su pretpostavili. Anđelko je bio zauzeo busiju na vrhu jednog, prema gradu isturenog brda, odakle je imao dobar pregled i odmah prepoznao Mikoga i Đela. Anđelko im je dotrčao u susret, bolje reći strmoglavio se niz stijene, dolomatao do njih i oteo im bocu vode na koju skoro da bjehu zaboravili. Ostajući bez daha, otpio je skoro pola boce mlake vode, ne skidajući grlić sa osušenih usta. Potom su našli pogodno mjesto i skriveni dočekali veče a onda se neprimjetno ušunjali u potkrovlje iz kojega se, kroz pukotine, moglo viđeti kako komšinice dolaze da tješe Anđelkovu majku, jer se ni Pero nije vraćao iz milicije. U ulici je vladao varljivi mir, jer su svi pazili da ne izazovu novu vlast dajući joj povod za vježbanje strogoće. Posebno zato, što je i vlast znala da ona dvojica nijesu kod Pera Nabijača dolazila zbog stvarnog sklapanja posla, već da bi bezočno koristili njegovu lakovjernost i na njegov račun se najeli i napili, tako da će svakako i sami gledati da sve prođe bez velike buke.

Izgladnjeli Anđelko izbeči oči kad mu ponudiše od onih đakonija iz Mirkovih rezervi, ali mu nije padalo na pamet da se raspituje dok se nije najeo. Mirko im skoro šapatom ispriča kako je za vrijeme raspusta otkrio ulaz u gradski magazin i cijelo ljeto se snabdijevao paketima u kojima je bilo svega što srce može poželjeti. Od kada je počela školska godina, više se ne usuđuje da tamo ulazi, te je ostao na toj zadnjoj rezervi. Onda se stadoše dogovarati kako da još jednom izvedu upad u tu takozvanu “Ali Babinu pećinu” i obezbijede se za neko vrijeme. Znali su koliko bi to moglo biti opasno, jer je škola radila u dvije smjene i do kasno uveče su se školskim dvorištem motale kojekakve sekcije i udruženja. Mirko, za koga je cijeli poduhvat bio najopasniji, predloži da upad naprave u neđelju kad u školi ne bude nikoga i kad su komšije uglavnom kod kuće ili rasuti po okolnim selima, odakle su se, obično, kasno s večeri, natovareni torbama, vraćali u grad. Đelo, koji nije mnogo govorio, predloži da povedu još nekolicinu iz ulice. Pošto je, ionako, zadnji put, pa da se barem isplati a, osim toga, ako ih pohvataju, kao što izgleda da bi se moglo desiti, krivica će se podijeliti na više njih te neće biti velike gužve.

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18