Tajna podzemnog mosta

***

Te zime pao je snijeg visine skoro dva metra, te su niski krovovi morali biti čišćeni da se ne bi urušili, tako da ulice, zatrpane snijegom, postadoše više od prizemnih kuća. Tu i tamo, kroz sniježne bedeme koji su se protezali sredinom ulice, bili su probijeni niski tuneli kako bi se moglo proći s jedne na drugu stranu ulice, dok je narod, uglavnom, posrtao sniježnim grebenima. Mnoge od kuća, bile su zaštićene daskama koje su zadržavale snijeg od provaljivanja prozora i vrata. Đaci su dobili vanredni raspust koji su koristili za skijanje, klizanje i sankanje, uglavnom niz Ivan-Begovu ulicu koja se iza bolnice spuštala u grad, ovoga puta omeđena visokim sniježnim bedemima, tako da je sankanje bilo još uzbudljivije. Stariji stanovnici grada bili su obavezni da se jave u akciju čišćenja ceste, jer su se zalihe namirnica opasno smanjivale i gradu je prijetila glad.

Nakon kratkog otopljavanja, ponovo je zahladnilo i snijeg je prekrila ledena kora, po kojoj se moglo ići u svim pravcima, jer su ispod njega nestale niske ograde i zidovi koji su razdvajali uske bašte i još uža dvorišta. Dani su bili sunčani, dok su noći bile ledene, vedre i pune mjesečine. Nakon raspusta, naglo je ojužilo te je snijeg brzo kopnio, pa je voda potapala niži dio grada, iz kojeg je narod bio primoran da bježi u gornji dio, jer ponori nijesu mogli da prime svu vodu. Sniježni bedemi po ulicama ostali su da se tope sve do prvih dana proljeća, koje je došlo vrlo rano, budeći iz obamrlosti grad još uvijek okovan gomilama snijega. Proljeće, ne samo da je granulo neuobičajeno rano, već je počelo nizom veoma lijepih, sunčanih i toplih dana, tako da je ličilo na rano ljeto. Gradom je vladao proljetnji umor i opijenost mirisima, bojama i toplotom koja je strujala memljivim gradskim ulicama. Gradskom kotlinom je, a i okolnim brdima, nastala uobičajena dječja trka i bile su obnovljene borbe praćkama. Najžešće borbe su se vodile oko Prasećeg grada, koji se nalazio u jednoj kamenitoj vrtači stisnutoj između dva vrha na izlazu iz grada, neposredno iza Vatrogasne čete, odnosno gradske bolnice, iza koje se strmo uspinjala cesta, još uvijek oivičena prljavim sniježnim bedemima. Naziv “grad” potiče od tu smještenih svinjaca, nakon što ih je gradska vlast proćerala iz nastanjenog gradskog područja. Redovi svinjaca sklepanih od dasaka, bili su dosta uredno poređani po strminama vrtače iz koje se širio nesnosan smrad. Ujutro i uveče, mahom žene i đeca ali, i poneki domaćin, strmim puteljkom, svakodnevno su teglili kante splačina u to svinjsko naselje iz koga je dopirala neprestana kvika.

Jednoga dana, među đecom se pojaviše pravi pravcati milioneri, čiji su džepovi bili puni pravih, pravcatih, ali zato nevažećih predratnih dinara. Bio je to čudan osjećaj imati toliko para za koje se ništa nije moglo kupiti, a koje su mnogo bolje izgledale od mekanih novčanica sa naslikanim partizanom, za koje se isto tako jedva što moglo kupiti, jer su tada bile u prometu bonovi, trebovanja i tačkice, na koje se dobijalo ono najosnovnije za život. To, naravno, nije važilo za pobjednike koji su vrlo brzo otvorili “diplomatske” magazine, koji su ličili na tajanstvene “Ali Babine pećine” pune svega i svačega, a u koje su pristup imali samo izabrani. Ipak, te “prave” novčanice nijesu bile potpuno bezvrijedne, jer među dječacima otpoče bjesomučna igra “u pare” kao što je bila i ona “u orahe” prošle i svake nailazeće jeseni, dok su se đevojčice, uglavnom, igrale trgovine kojekakvim sitnicama.

Ne potraja dugo dok pređoše na drugu zabavu a te pare nestadoše nenadno kao što su se i pojavile. Odjednom, gradom zavlada igra šaha i svuda su se mogla viđeti đeca sa svojeručno iscrtanim šahovskim tablama pod rukom, u potrazi za protivnicima, kako bi odigrali koju partiju. Uskoro su bile utemeljene i rang liste o kojima je cio grad raspravljao. Oni koje šah nije interesovao, lomatali su se okolnim brdima i vodili beskrajne borbe “žandara i komita”, ponekad tek u sumrak silazeći u grad. Jedne večeri, Grahovskom ulicom zavlada neka tajanstvena živost. Đeca su se okupljala u grupice i o nečemu uzbuđeno raspravljala. To nije promaklo nekolicini iz Skadarske ulice, koji su u takvim prilikama redovno uhodili svoje stalne protivnike. Razlog je, izgleda, bila nekakva bomba ili mina u jednom od bunkera, čije su linije trostruko opasivale grad u kotlini. Jedan od uhoda, Ćita-Barbarita, hitro dotrča do grupe koja je u blizini Vlaške crkve igrala “u pare” i uzbuđeno ispriča što je čuo. Pošto se već bješe smrklo, dječaci prekidoše igru i raziđoše se, dok se Mirko i Đelo oprezno ušunjaše u potkrovlje teze da bi se dogovorili što da rade, jer im se nije išlo kući. Moglo im se, obojici, jer Mirkov otac nije vodio mnogo računa o njemu, dok je Đelova majka u to doba odlazila neđe da odradi noćnu smjenu.

Ne znajući što će, izađoše u mlaku proljećnu noć puni nekog neodoljivog poleta za bilo kakvim poduhvatom. Na raskršću Skadarske i Grahovske ulice, stajao je veliki tamni kamion i lijeno “klinčio” dizel motorom prosipajući škiljavo svjetlo po makadamskom kolovozu. Skoro istovremeno pomisliše, da ne bi bilo loše uhvatiti se za karoseriju i njime krenuti u neizvjesnost. Prvi se, siktavim glasom, oglasi Đelo.

– Daj da se kačimo, pa što bude… Nema mnogo pravaca, a đe gođ da krenemo možemo se otkačiti i do ujutro se vratiti u grad.

Ajde, ali tek kad krene.

Pribijajući se uza zid, dođoše do kamiona đe se primiriše u očekivanju da se pokrene. Uskoro jedna tamna prilika promaknu iza ugla i uskoči u kabinu lupajući vratima. Kamion škrgutnu mjenjačem, što bi znak da kreće u noć koja postajaše sve tamnija, te skočiše hvatajući se za okovane drvene stranice karoserije. Kamion se zaputi Grahovskom ulicom do raskrsnice, da bi sipljivo nastavio strmom Ivanbegovom prema izlazu iz grada. Uskoro grad, sa svojim čkiljavim svjetlima, ostade iza njih, nestajući iza kamenitog vijenca brda dok se gusti mrak ne sklopi nad kamionom koji je svojim slabašnim svijetlom jedva osvjetljavao komad ceste što je neprekidno krivudala ispred njega.

Ubrzo ośetiše da im se ruke koče od truckanja i ljuljanja, iako su se nogama odupirali o šasiju, te se počeše dogovarati da skoče čim kamion uspori u nekoj od brojnih krivina. Prije nego što se odlučiše, kamion iznenada uđe u jedan duboki klanac đe se nalazio kameni most, ispod čijeg svoda je, za vrijeme kišnih dana, proticala pjenušava bujica. Poznavali su još od ranije taj duboki i strmoglavi klanac oivičen prijeteći visokim iskrzanim stijenama i odlučiše da skoče tek kad kamion izađe iz njega. Međutim, došavši do kamenog mosta, kamion neočekivano stade, gaseći svijetla i motor. Prije nego se i stigoše prestrašiti, kao po naredbi skočiše i otrčaše da se sakriju iza obližnje stijene nagnute nad cestom koja se jedva nazirala. Oboje vrata na kabini, istovremeno se otvoriše i dvije tamne prilike skočiše u mrak. Nakon nekoliko koraka koji zaškripaše po šoderu, mukla tišina označi da su ona dvojica neđe skrenula sa ceste. Goreći od radoznalosti, njih dvojica odlučiše da se ivicom ceste polako privuku što bliže kamenom mostu. Ispod mosta nasta nekakvo natezanje i začu se razgovjetan žagor ljudi, kojima se, po svoj prilici, veoma žurilo. Između nerazgovjetnih glasova, izdvoji se dubok i jasan glas, koji ne trpi prigovora.

– Daj, brzo, da se dogovorimo, jer čekanja nema… Jeste li prepakovali da se može nositi i da ne upada u oči? Rekli smo da to budu skrinjice ili jake drvene kutije za pod ruku, teške najviše deset do petnaest kila. Sve da budu sa postavom a one za dukate sa pregradama…

Neko mu nešto tiho odgovori, nakon čega nastavi.

– Dobro je, sad se tu ne može ništa, ali to treba srediti za najviše tri dana. Kako mislite da prođemo nezapaženi, kad se moramo tegliti sa ovako teškim sanducima? Sad dajte da što prije utovarimo da nas neko ne iznenadi.

– A je li spremno mjesto đe ćemo sve ovo ostaviti ili zakopati? – upita neko.

– Ma, jesmo li se već nekoliko puta dogovaral..? Rekli smo, u onoj gomili sa lijeve strane, na samom početku podzemnoga mosta a onda pokojnika ponovo vratiti na svoje mjesto i objesiti mu orden, kako to već sljeduje… Jesmo li se dobro razumjeli? Ajde, pokret…!

Uz muklo stenjanje i uzvike, nekoliko ljudi je pokušavalo da na cestu iznese poprilično težak teret, dok su njih dvojica, bez daha šćućureni u pukotini između dvije stijene, osluškivali što se događa. Nijesu se usuđivali ni da šapću, već su svaki za sebe, jedva čekali da ti nepoznati ljudi utovare tajanstveni teret, kako bi mogli što prije pobjegnu i vrate se u grad. Uz veliki napor i prigušeni razgovor, ljudi nekako ubaciše par teških sanduka na karoseriju kamiona, đe jedan od njih ostade, dok ostala trojica uskočiše u kabinu. Motor zabrunda i veliki kamion tandarajući nastavi put.

S olakšanjem iskočiše na prašnjavu cestu i, protežući se, nastaviše da gledaju kako se svjetlo kamiona udaljuje. Kad svijetlo konačno nestade iza okuke, nad njima se sklopi mrkli mrak, da nesvjesno počeše pipati jedan drugog, kao da žele da se uvjere da li su ostali čitavi i da su još uvijek zajedno. Kad su im se oči donekle navikle na mrak počeše razaznavati cestu. Onda se usudiše da nešto prozbore. Tiho mrmljajući, prvi Đelo prekide tišinu, koja je noć činila još tamnijom.

– Uh, dobro se izvukosmo, jer kako je bilo krenulo, mogli smo lako da zaglavimo. Ma, ču li ti onoga da pomenu nekakve dukate, ili se meni samo tako učinjelo?

– Kako da ne… Osobito kad poče pominjati one skrinjice, pade mi na um da bi to moglo biti opljačkano blago iz ovoga rata, te izgleda da ga premještaju na sigurno mjesto. No, đe bi mogao biti taj đavolji most i to još – podzemni!? Sigurno tamo đe ima neka rijeka ili barem potok… Moglo bi jedino biti u Obodskoj pećini, ako je taj most stvarno pod zemljom. A i đe most pod zemljom!?