Tajna podzemnog mosta

Veljko Strugar, Cetinjanin koji živi i radi u Hanoveru, napisao je “Tajnu podzemnog mosta”. Ovaj roman za đecu, koji zapravo predstavlja sjećanja na poslijeratno Cetinje , redakcija Zrcala će objavljivati u nastavcima.

– Mali, slazi otuda i miči to strašilo…, oli…? Đe si zapeo taj lom, kumim te Bogom. Viđi đavola, neće ni da se ozove… Izlazi, đavo te raščepio..! E, što me od ovoga đavola poganoga nađe… Da mi je samo znati okle mu ovi krš i kako je sve ovo popeo ovamo gore!?

Školski poslužitelj, Jovo Pekić, obilazio je već nebrojeni put oko visoke, razgranate topole, kamenčićima oprezno gađajući kućicu sklepanu od dasaka, kartona i raznovrsnog drugog otpada, uklještenu na debeloj račvi grane visoko u krošnji drveta. Nastavi da bogoradi, zatim naglo ućuta, podboči se i zagleda u rogobatnu kućicu, s naporom razmišljajući kako da se popne i makne tu rugobu.

U kućici, Mirko je śedio očekujući da se starome Jovu dosadi pa da ga ostavi, kako bi u miru odrijemao dosadno popodne vrelog ljetnog dana. Školski raspust je već bio uveliko odmakao i dani postajali sve dosadniji, posebno zato što su se đeca iz okolnih ulica bila razišla po okolnim selima, da raspust provedu kod stričeva, tetaka, đedova i baba. Sada, pošto je nekako sklepao ovu kućicu, ništa drugo mu nije padalo na pamet te je śedio, zamišljen, dok je pored njega ležala gomila pročitanih knjiga. Ne potraja dugo, Jovu se stvarno dosadi, te se i konačno okrenu pođe za nekim svojim poslom.

Topola se nalazila u dvorištu osnovne škole, velike dvospratne zgrade obložene bijelim kamenom, sa osnovom u obliku ćiriličnog slova Ш, dok je njeno prostrano dvorište bilo opasano visokim betonskim zidovima, koji su počinjali sa oba donja ćoška velike školske zgrade, malim gvozdenim vratima na svakom početku, pa kad bi napravili široke četvrtaste džepove prema jugu, onda bi pod uglom skrenuli prema śeveru i završili se širokom ulaznom kapijom. Ovaj betonski zid je služio đeci okolnih ulica kao put i prilaz kojim su dolazila u školu, jer se u učionice u prizemlju moglo ući kroz prozor, preko ispuštenog kamenog vijenca koji je opasivao pročelje, istočni i zapadni zid školske zgrade. Dvorište je bilo prostrano i služilo kao igralište đeci iz suśedstva, iako se poslužitelju Jovu, koji je stanovao u školskom podrumu, to uopšte nije sviđalo.

Uz istočni zid, provlačila se prašnjava Grahovska ulica i školsko dvorište dijelila od napuštenih pomoćnih zgrada i kasarni Vojnoga stana, iznad koga su se izdizala kamenita brda, koja su, poput visokog bedema, okružavala grad. Kod śeverne kapije školskog dvorišta počinjala je Skadarska ulica i završavala se malom benzinskom pumpom na ručni pogon, od koje se širio trg, na čijoj se istočnoj strani, među borovima, nazirala Vlaška crkva. Na južnoj strani, glavnom školskom ulazu se prilazilo iz Ivanbegove ulice, koja se, kod Dobrovoljnog Vatrogasnog Društva spajala sa Grahovskom, a zatim skretala uz padinu brda i penjući se iza bolnice nestajala van grada.

Skoro zaspao od dosade, Mirko je zadovoljno posmatrao debelu granu preko koje je ulazio u svoju kućicu, penjući se sa betonskog zida, po kome se tako lijepo moglo ići bosonog ili pobjeći – ako treba. Iza zida ređala su se neuredna dvorišta puna kojekakvih olupina, sa uspravljenim smrdljivim zahodima razvaljenih vrata okrenutih uglavnom prema školi. Između tih neurednih, prašnjavih dvorišta, zelenile su se lijepo uređene bašte i voćnjaci u kojima je dozrijevalo voće. Dvorišta i bašte, prema ulici su zatvarale niske kuće od kamena, među kojima se izdizala dobro osigurana i željeznim škurama zaštićena dvospratna zgrada gradskog magazina u kome su se čuvale namirnice koje su, u to oskudno poslijeratno vrijeme, gradskim stanovnicima dijeljene prema kartama u narodu zvanim – “trebovanje”. Malo dalje, lijevo, nalazila se još jedna kuća veća od ostalih, u dvorištu produžena u vidu sive betonske kutije, malih prozora, na čijem ravnom krovu se viđela kućica, više nalik na kakvu stražarsku kulu nego li na prostoriju za stanovanje. Narod je čak i nazivao imenom “stražarica”. U njoj su, stvarno, stanovali on i njegov otac, koga je rijetko viđao, što je Mirku sasvim bilo po volji jer je otac često bivao pijan, boljereći rijetko ili skoro nikad – trijezan.

U stvari, svoju kućicu na topoli u školskom dvorištu i nije napravio radi neke posebne avanture, već da bi se odmakao od prepunog zajedničkog nužnika razvaljenih vrata, koji je bio smješten u onoj betonskoj kutiji baš ispod “stražarice”. Ovih vrelih ljetnjih dana ne da je smrdio, nego je upravo nepodnošljivo bazdio, tako da je Mirko u svojoj kućici i spavao kad god bi mu se za to ukazala prilika. Ovo je bilo prvo ljeto da provodi u gradu, jer je sva prethodna provodio u planinskom selu kod voljene babe koja ga je podigla i vaspitala, umjesto majke koju je znao jedino iz babinih priča. Vrlo rado je odlazio u selo od svega nekoliko kuća, đe je sunčano ljeto provodio čuvajući stoku i igrajući sa ostalom seoskom đecom. Baba je živjela sama i bila vrlo stroga ali pravična žena koju su svi poštovali. Bila je stroga i prema njemu, ali je na kraju ipak popuštala, suznih očiju se priśećajući da je on, ipak, siroče.

Gledajući sve one nužnike razvaljenih vrata u kojima su čeljad vršila nuždu ne brinući se, a možda i ne sluteći gleda li ih ko, śeti se babe i čistoće koju je ona njegovala. Kod nje je nužnik, napravljen od dasaka i zeleno obojen, sa drvenim poklopcem po mjeri, uvijek bio čist i izriban. U njegovom polumraku, vazda se moglo pročitati ponešto zanimljivo u komadićima starih novina, nabodenih na klinac koji je virio iz drvenoga zida. Sjeti se kako je babi pričao o razvaljenim gradskim zahodima od kamena ili dasaka i o narodu koji ih bez velikog zazora koristi, na što mu je baba tada rekla:

– Miči tamo…! Sve ti je to, jadan, fukara. Ona bi ti kazala guzicu i onako, bez ikakve potrebe i razloga.., iz čiste bezobraštine.

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18