Svjetlost

Noć je. Zvijezde sijaju istim onim sjajem kojim su mi obasjavale put prethodnih noći. Gradske ulice su već odavno ostale puste, a sada se sa njih kišom spiralo ono blato, ona tuga i zlo. Šetam tim ulicama, bez kišobrana i bosa. Zapravo ne znam kako sam dospjela tu, jedino šta u ovom trenutku znam je da trebam da pratim onaj put obasjan zvijezdama… Ali gdje je? Oblaci, tmurni i teški su se polako nadvijali i sve više prekrivali moje zvijezde. Zastala sam pored istog onog spomenika obraslog bršljenom, kako bih imala bolji pogled na beskrajno dugo nebo, ali ponovo ništa… Nijedne jedine zvijezde. Ali ja nijesam odustala. Išla sam dalje i tragala, tragala… I sve je postalo suviše teško i zamorno. Koraci su mi postali sve teži praveći iznenadno veliku buku, koju izgleda niko osim mene nije čuo. Na jednom krajičku neba ugledah iskru nade. Da, to je bila jedna od mojih zvijezda. Nikada, nijedna zvijezda nije bila sjajnija i nije mi ulivala više nade. Uspela sam se na prste da bi me barem malo ugrijala u ovoj noći bez kraja. Konačno, kad sam bila tako blizu njenog dodira, probudila sam se. Da, bila je noć, grad je spavao, a svijetlo zvijezda je obasjavalo moju sobu. A da ta prigušena, a ipak?udesno postojana svjetlost nije dopirala samo od stare bakine lampe, ili od one bandere pokraj puta?

Ivana Šekularac

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=1102

Objavio dana Jan 29 2011. u kategoriji Proza. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Log in | Administrator SPETROV