Štap Nikole Pašića

Čujem da Brico opet šeće Podgoricom u društvu svog slavnog štapa. Što mi je osvježilo jednu uspomenu. Bili Oktobarski dani kulture u Beogradu i ja zalutao na spisateljsku seansu s mnogo teatra koji se sam sebi divio. Kad sam htio izići iz sale jer mi je bilo dosadno ritualno iskazivanje vjernosti idealima društva najhumanijeg, za govornicu je izišla dolamica i u njoj Jevrem sa zlatnim lancem o vratu, štapom-dvojnikom i osmijehom koji veli: to sam ja, kome je milo znati, ja lično, Ješo himself. Shvatih da su raniji besjednici bili amateri a da je ovo profesionalac. Ne pamtim šta je zborio jer sam u slušanju bio onemogućen događanjem Jevrema. Događao se ne samo u sali već i u prošlosti, od zetskog kralja Vladimira naovamo i naonamo.

Osjetih u zraku prisustvo najmanje dva Balšića sa čijeg je grba zijevala vučija glava, prominu sjen Iva Crnojevića, brižna kao prije pet stoljeća, projezdi Šćepan Mali na Brnjašu i sa papigom koja ponavlja: Car! Car! Iz svake Brkovićeve kretnje vidjelo se sjajno obrazovanje kako Gogolj reče o Čičikovu, a njina otmjenost bila je i dokaz da se radi o potomku poljskog kralja Vladislava. Ruke su mu milovle prostor koji je bio usrećen prisustvom tog kneza.

Pa dizanje i spuštanje glasa, slično krivuljama pada i rasta socijalističke proizvodnje. Oči bivšeg udbinog saradnika unakrsno su ispitivale svaku osobu na koju padnu, a elokvencijom je ličio na Miraboa kad u Parlamentu opaljuje aristokratiju. Pa njegov štap, rječitiji no pola prethodnih govornika, koji nas je opominjao: „Nas smo dvojica, da znate!“ Gleda ga Svetozar Koljević, pa veli: „Taj čovek, s tom kosom, tom bradom, tim štapom, izašao je za govornicu i preti štapom, priča nešto i preti nam štapom, a ja se pitam: da ga odvedeš berberu i ošišaš mu kosu, obriješ mu bradu i uzmeš mu štap, šta bi od njega ostalo?“

Pitao sam: okle mu štap? U njemu bješe sječivo koje nije teško objasniti: Ješo je pod komunistima nosio glavu u torbi, pa se snadbio štapom sa bodežom da zamijeni glavu. Pitao sam: okle mu ta dika na svijet? To je štap Nikole Pašića, rekao je i zavezao se u dugu priču, ne bi je Alah upamtio, o peripetijama kroz koje je štap prošao na putu od Pašića do Ješa. „More biti“, rekao sam ko Salihaga iz priče Skendera Kulenovića koju Brico srećom nije čitao, jer bi se naljutio: znao bi da Salihaga nikome ne veli „hajde ne laži“ već  „more biti“.

 

Odlomak iz knjige „Špijun iz Pipera“

od Marka Vešovića

 

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=406

Objavio dana Nov 10 2010. u kategoriji Proza. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Log in | Administrator SPETROV