„Smena“ Petra Rakočevića – neimarstvo u jeziku

„Pesma bi i vredela, ali reči ne vrede.“

 

Kada se određeno stanje stvari prihvati kao neminovnost, tada sila naše potisnute rezignacije ublažava konture stvarnosti poricanjem očiglednog. Zato, ako bismo aktuelnu konstelaciju pjesničke produkcije najmlađeg naraštaja naprosto primili kao neminovnost u datom društveno-kulturnom trenutku, tada nas jalovost i jednoličnost poetske inspiracije većine ovdašnjih stihotvoraca uopšte ne bi zabrinjavala. Ukoliko bismo se dali u apologiju neupitne dekadencije naše književnosti (još od 90-ih na ovamo), lako bi nam se desilo da na diletantizam konačno pristanemo kao na modu nove generacije. Pojava Petra Rakočevića, 22-godišnjeg pjesnika iz Donje Morače kod Kolašina, u ovom momentu ima težinu presudnog podsticaja na nemirenje sa raspadljivošću pjesničkog podmlatka, kako crnogorskog, tako i regionalnog.

Rakočevićev prvijenac, trociklusna zbirka poezije „Smena“, nije imala prethodnicu među skorijim poetskim ostvarenjima. Dijelom upravo to, što je ništa nije moglo najaviti na našoj književnoj sceni, djeluje kao uveličavajuća prizma kroz koju „Smenu“ posmatramo. Za nas, kao svjedoka agresivnog (samo)promovisanja precijenjenih skribomana i bezazlenih pozera, izuzetnu draž ima tišina koja je pratila objavljivanje zbirke. Ušavši na mala vrata, Rakočević jedini zavrjeđuje dostojanstvo autentičnog vjesnika nove „zlatne dobi“ naše poezije. Do „Smene“ dolazimo preko jednog ogromnog hijatusa koji je genealoški povezuje sa pjesništvom južnoslovenskog kasnog modernizma, neosimbolizma i neoavangardizma. Nastavljajući se na ovako ozbiljnu, pritom zaokruženu tradiciju, Rakočević uspijeva da ne „sklizne“ u imitatorstvo i puko variranje ovještalog tematskog korpusa. Potrebno je mnogo hrabrosti da se upusti u komunikaciju sa danas već kanonizovanim pjesničkim prosedeima, jer se samo ozbiljan pjesnik može da odvaži da silinom talenta uroni u tradiciju književnosti kojoj pripada. A njegova ozbiljnost se da naslutiti kroz zreli konstruktivizam koji zamjećujemo na svim etapama organizovanja teksta.

Preciznošću arhitekte Rakočević je spretan da segmentira svoje stihove iz retka u redak vodeći nas kroz pažljivo hijerarhično konstruisanje mikrokosmosa jedne pjesme. Prvi ciklus otvara „Službom“, u kojoj „rasadnik“ pred nama prostire „svoje semenjače“. Šta će drugo iznići u rasadniku zasađenom sjemenjačama (sjemenovom opnom, ljuskom, šupljim omotačem) do ono šta vidimo kad za još jedno stepenište siđemo dublje u pjesmu: „…Pokaži mi glave/ Užasa i pretnje;“. Prolongiranje jezivosti koju izaziva slika jalovog rasadnika uspješno se ostvaruje vegetativnom ontogenetskom povezanošću semenjača sa glavama užasa i pretnje, koje se prepoznaju kao nakazno čedo bizarne reprodukcije. Gradiranjem sablasnih nadrealnih slika Rakočević će, u svakoj pjesmi ovog tona, srazmjerno pojačavati atmosferu jezivosti i snagu lebdeće sveprisutne prijetnje koja sjenči vascijeli pjesnički prostor „Smene“. U istoj pjesmi otkrivamo postupak kojeg se Rakočević dalje kroz zbirku laća dovoljno podmuklo da se prepoznaje kao naročito originalno obilježje pjesnikovo: „do zemlje razgrnuto sećanje na strah“. Evo šta vrijedi u ovakvim slikama. Jezička logika nam ne dozvoljava da previdimo devijantnost ovog sklopa. Mi razgrtanje možemo vizualizovati jedino kao činjenje koje skončava nečim u nutrini raskopine. Kod Rakočevića se razgrtanje sjećanja završava u zemlji – nutrina se raskopava do omota. Dovoljno da svijet postane skaredniji za jednu neozakonjenu reverzibilnost. Ako ipak nakratko prenebregnemo morfologiju pjesničkog svijeta i osmotrimo ga kroz ovozemaljsku, imaćemo u šta da gledamo. Slika iz dubine iskopanog sjećanja nam nudi prozirniju metaforu samim tim što nam slijed činjenja djeluje logičnijim, a sprega transparentnija i valentna prema konvencionalnom pjesničkom sporazumijevanju. Ali upravo to Rakočević ne želi da vidimo. Kad god može on nas lišava komfora da zagonetnost stihova rješavamo asocijacijama na pređašnje čitalačko iskustvo i upravljanjem prema zakonitostima ovozemaljstva. Iako pomislimo da smo negdje već nešto slično pročitali, pjesnik efektnim potezima modulira arhaizme i otkriva se kao inovator. Njegovi pjesnički predjeli su pokretljivi, nemirni, sve dok ih on snagom demijurga ne zaustavi: „…Vodu okoštalu u tvrdim rukama bregova,/ Zaustavljenih u rastu.“, „…U tom ogledalu moje divno sećanje/ na breg, i zaustavljeno bilje mraza“, „korenje koje čuva svoju nepomičnost/ u tišini svetla“; ili kao u stihu od kojeg smo krenuli, stvara nešto što bi se metaforički moglo predstaviti kao reversed picture, preokretajući logični slijed radnji unatrag.

Rakočevićeva originalnost je najvećim dijelom sadržana u tretiranju jezika. „Smenu“ određuje stalna potraga za novim – riječima, jezičkim putevima, smislovima. To je urodilo primamljivim kovanicama sa prizvukom drevnosti (noćnici, vododeri, zvezdomori, kostolomi, korovnik, bregotvor, smrtorodno); dalekodomentim analogijama koje nadilaze jezičke zakonitosti (U „Službi“ se Gospodnje ime, ne slučajno, ispisuje „sluzi“); dok se semantički nivoi (nerijetko alogičnih ili smjelo paradoksalnih) sintagmi pokazuju međusobno otvorenim, ali ne vodeći banalizovanju sprezivanja leksema. Jezik je najčvršći oslonac Rakočevićevog konstruisanja mitološkog kosmosa. Na ovom mjestu bi bilo prigodno citirati samog pjesnika: „On traži vrednosti koje leže u neposrednom odnosu materijalnog i sveta duše“. Rakočević bez posredovanja, snagom čistog jezika, puti pronicanju u jednu apsolutnu Tajnu bivstvovanja, gotovo intuitivnošću predistorijskog čovjeka. Otud toliko jeze i strahovanja, potisnuća i neizrecivosti dalekog prapretka pred fantastičnom slikom stvarnosti u postajanju. Nijedan oblik i nijedna predmetnost nijesu postojani: kost se pretvara u beli stub manastira, iz vode se rađaju grobovi, velikom snagom noći ljudi postaju djelovi zemlje, sunce se razorava do vode, kamen se glođe do kosti, svijetlo ne znači Sunce nego prvu ćeliju mraka, zvijezda se načinja od očnog premora, zemlja nad ustima postaje od kamena, kosti se pretvaraju u vodu, a „stablo nije stablo, već uspravna grobnica glasa“. Sve se mijenja, umire i ponovo rađa u suludom metamorfoziranju, a mi čitaoci smo povlašćeni da naprečac lovimo kratke trenutke pojavnosti na granici transformacije. Zbog toga ovu zbirku možemo čitati kao jedinstvenu poemu o velikom Smenjivanju u vainstorijskom vremenu – koje se ciklično zbiva ili se zbivalo, nije od velike važnosti. Važno je primijetiti da kosmogonija, odnosno korelacije u mitološkom sistemu, u Smeni svakako da nijesu dovršene, ali da upravo najavljuju ambiciozan pjesnički projekat stvaranja kompleksnih mitoloških ravni kroz komunikaciju i prožimanje budućih Rakočevićevih radova sa Smenom. Pažljivim iščitavanjem možemo doprijeti do nekih smislova pojedinačne pjesme i pridavati joj različna značenja, ali smo mišljenja da je ipak najispravnije Smenu u cjelosti doimiti kao jednu pjesmu. Pedav je koliko i izazovan posao atomiziranja svega što je pjesnik izrekao, a uvjeren sam da bi u ovom slučaju takva strategija mnozini ogadila čitanje. Ne bi se reklo da je u Smeni posrijedi uvijanje malograđanskih kvazimudronosnih blevotina u jedan snobovski jezički rolat. To da ima na umu onaj koji se bude upinjao da izrudari kakvu sitnoburžujsku intelektualnu opsesiju. Prije će pronaći erotomana nego filozofa, ali o tome drugom prilikom. Prevashodno se treba prepustiti uživanju u onome što nam Rakočević pruža, a uskraćuje veliki broj njegovih savremenika – arhitektonici poetskog jezika.

U konačnom rasvjetljavanju temelja poetike „Smene“ umnogome sam se oslonio na ono što se da iščitati iz pjesme „Visak“, koju navodim u cjelini:

Zatvorite svoje prozore: U polju se pene jezive
reči. Spustite tihe zavese; I vaše su oči ranjive

Kao guma; Vi što merite svoje malene kutije, i
jednooka noć još uvek vas pritiska. Mesto zvezda

Blistaju glave paukova; I ta senka koja brižno
pevuši dok prinosi mi visak, moje novo kandilo.

 

Zbog njene simboličnosti i metapoetičnosti ona bi mogla da stoji na početku zbirke, izvan svakog ciklusa. Pjesnika možemo zamisliti kao rašljara koji je upravo odustavši od klasične religioznosti, koja se pohranjuje i prenosi u ovještalim mitovima i ritualima, posegnuo za neposrednijim i iracionalnijim dodirom sa skrivenom materijom i energijom. Rakočević nam djeluje kao radiesista koji hipersenzibilno prima i premjerava svako pomjeranje u prostoru i duši (ili prostoru duše). Budi glasove zatomljene u vodama, kamenju, zemlji, kostima i bregovima i neraskidivo ih vezuje sa smrtorodnim svetom duše.

 

Đorđije Đukanović

 

„Smena“ je kao rukopis Petra Rakočevića odabrana na konkursu za najbolju prvu knjigu Udruženja književnika Crne Gore i Književne zadruge SNV.*

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=6878

Objavio dana mar 7 2019. u kategoriji Književni. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Prijava | Administrator SPETROV