Siniša Bjeković – pjesme

Veliko je zadovoljstvo kad u pravniku pronađete pjesničku dušu. Iz dvije objavljene zbirke redakcija je odabrala pet pjesama. Ostavljamo link za ostale pjesme iz zbirki.

 

DA JE BAR ZA TREN

Steglo se srce u grudima

nad svakim dragim likom

po jedna sjena

nestaje sve ljudsko u ljudima

rasplinjava se kao pjena

Licem u lice bez kajanja

zlurado pamćenje okiva praštanje

osveta prezire potrebu postojanja

uzalud doziva nevino maštanje

Da je bar za tren prst na čelo

i makar kap iz čiste duše

ne bi sjećanje tako uvelo

pod skamenjenim snovima

koji se ruše

 

VEČE POD OSTROGOM

Evo ti se vraćam u večernje sate

na zvjezdanom nebu jedan oblak sivi

počiva nad mjestom gdje se čežnje sreću

i posljednja nada traži da preživi

Progonjen sam noćas utvarama tamnim

i lažljivom nadom da mi put pokaže

sve su moje misli tako čiste, jasne

al uzalud kad mi ništa ne pomaže

Na kapiji tvojeg beskonačnog carstva

tek je nekoliko izgubljenih duša

u svakoj se tiha molitva propinje

kušajući nemir što tišinu sluša

RIJEKA ŽIVOTA

Zamire lagano odjek u daljini

odnoseći glasove do kamenog svoda

podno sivog krša i carstva orlova

u klancu preuskom blista hladna voda

Na rub te oaze nebeskoga mira

tik uz sjajnu površ ljepote lednika

razgranala grane ljepotica jela

kradući poglede običnih smrtnika

Pod njom studen izvor jezerinu mami

i presahlo grlo namjernog putnika

da u travi rosnoj s bohorom planinskim

zastane u hladu pokraj kamenika

Nema tog lutanja ni njegovog cilja

da me odgovori od bisernog vrela

gdje god da me odvela rijeka života

s ovom divnom slikom uvijek bi me srela.

 

 

 

 

BUDI SE

Ni slutio nisam da će jednom doći

Vrijeme bez stida, dani od korova

Da će memla tragom od mladosti proći

Suze mjesto kiša padati s’ krovova

Sad to više nisu one kapi male

Što padahu na lica sklonjena od pljuska

Kidajući prostor među dva poljupca

Urezana duboko u dva bića ljudska

Zakletva je naša bila nešto drugo

Prezirasmo šaku jada duboko u sebi

Kraj toga besmisla spavali smo dugo

Sad je prezir sudija i meni i tebi

Kako sad da vratim vrijeme iz snova

Uzalud dozivam svakog ponaosob

Nikako da svane makar jedna nova

Mjesto zore nad nama se nadvila zla kob

PUSTO STRATIŠTE

Pogledaj niz polje na moje sejmene

To su oni što im nikad nije dosta

Sve da krvlju platim svu moju slobodu

Zarobljena duša među njima osta

Vidiš li na kuli kamene stražare

One moje riječi ćutnjom zazidane

Kad sam nešto mogao i trebao reći

Ja spremah prćiju za buduće dane

Jesam li ja grešan il’ se samo tako

Držim jednim krivcem međ’gomilom ljudi

Koja spremno čeka svaku žrtvu novu

I prije suđenja svakome presudi

Shvatam da na kraju nisam grešnik pravi

Već jedinka sama i niko i ništa

Međ’ pukom bezličnim mrlja nevidljiva

Samo kap u moru pustoga stratišta

Zbirke:

Tanke niti

Na život osuđen

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=3019