RABITI PAROLU: ”NE DAMO SVETINJE” – ZANAGO JE NEMORALAN ČIN (IV)  

Napisao: Miodrag D. BAJKOVIĆ, arhitekt

 

 

PRIČINA TREĆA

 

Pitanje je energije koja stanuje u tijema manastirima!

 

Na otoku Starčeva gorica, toboš monah (iz Novog Pazara), liše na divlje ili na crno malterisanja vaskolike unutrašnjosti manastirske crkve i njezinog fresko- pisanja, a na udarnim mjestima neposredno lijevo i desno od oltarske apside, tj. ikonostasa, ”ovjekovječavanja” dva srpska, Crnogorcima višekratno, posebice u okupatorskim vremenima i okolnostima, na silu nametana, nametnuta i podmetnuta tkz. sveca Simeona i najmlađega mu đetića Savu (što je, naravno, svjesno učinio, zarad toga što je odlično znavȃ što čini – da države i naroda bez identiteta u kulturi nestaje i nestane) – nemilosrdno je i u tirinte (sitne komate), razbio pronađene kamene ostatke naše latinične prošlosti, tj. sloja kulture iz doba Vojislavljevića.

 

Tako bestragane predmetne ostatke, koji su bili rukom dukljanskih majstora isklesani i śedočili o našoj sjajnoj i uzvišenoj Dukljanskoj kulturi – zakopao je u jednu škarpu ovoga školja.

Dok su ovizi vrijedni ostaci u kamenu, blago naše nacionalne kulture i dio identiteta zatrpavani – dotična zločezbina (on monahu niđe podoban (sličan) nije), uz primitivni ”gest” rukom usmjerenoj put tijeh ostataka, koji nestaju sa svjetlosti dana, a uz njegovo silno radovanje što će ih se litrosit, šiljući ih u śen vječnog mraka, ushićeno i pobjedonosno uzvikuje- kliče:

‘Evo im ga sad njihovi Vojislavljevići.”!!!
 

Molim Vam se, obratite pažnju – rugajući se, veli: ”njihovi Vojislavljevići”, zato što on odlično znade da smo mi Crnogorci mi, a da su oni Srbalji oni, tj. da smo po svemu (počev od sveukupne povjesnice kȃ nauke, preko ogromne (bolje reći – apsolutne) razlike kad je mentalni sklop u pitanju, vaskolike tradicije itd., pa sve do nauke koju genetikom zovemo) dva svijeta, i – da nijesu niđe i nimalo podobni nama gospodi Crnogorcima, potomcima veličanstvenih Dukljana, odnosno da smo, po svemu – dvije sasma različite galaksije!

Ovo znači: da su vaskoliki mitovi, bajke i gluposti o našoj i tamo-njihovoj toboš ”jednorodnosti” – daleko najviša izmišljotina-lažavina, ciljana podvala i tužna podmetačina – pomeđu svih Južnih Slavena ili Slovjena u potonjih 1400 godina, tj. od dolaska naših predaka na ovi prostor!
 

No, činjenje ovoga bajagi monaha, koji se, prije nešto više od dva i po desetljeća, na žalost crnogorske kulture, stanio na Starčevoj gorici, i koji sa sebi podobnom družinom iz SPC zlonamjerno ”djeluje” na prostoru Crne Gore – očito je dokončavanje i okončavanje Nemanjinog vandalskog djela iz devetog desetljeća 12. stoljeća.

 

Dakle, to je kulturocid koji je započeo agresor, okupator, krvnik i zlotvor naših predaka Dukljana i istrebitelj dinastije Vojislavljevića sa ovoga prostora, a to doslovice znači – zlikovac Stefan Nemanja, koji je sve i po vaskolikoj Duklji oburdao i razorio, u živi plam uždio i ognjem izgorio(10.) i, na njemu svojstven vandalski način – uništio sve dukljansko-zetske skriptorije(11.) i svakoju samostansku biblioteku i sve spomenike pisane latinskim jezikom i tijem i tako – zbrisao cijelu jednu sjajnu kulturu!

 

Smatram i doživljavam da je ovo Nemanjino zlođelo, za sve nas postojbnike Crne Gore (što podrazumijeva: pripadnike svih ovdašnjih naroda i vjera) – gubitak u kulturi ravan gubitku aleksandrijske biblioteke za vaskoliko čovječanstvo!
 

Danas, to crnomantijaške muške i ženske čeljadi po crnogorskijeh manastirah (i pođeko vanka manastira), zanago je Nemanjina družina ili njegovi našljednici u ”civilizacijskom” smislu, koja (kad  gođ  im  se ukaže  prilika) dosljedno  i svrsishodno (iznovice) bestragava preostalo  od kulture iz doba Duklje i Vojislavljevića.

 

Doduše, malo je koji krš na krš poslije ovoga vandala uopšte pretekao (opstao) na našem crnogorskom prostoru.

 

U isti mah, imajući za uzor Nemanjin varvarski koncept potiranja svega dukljanskog, bez patisanja grade i dograđuju i tijem redovito preoblikuju, tj. na njihov način ”dooblikuju-dorađuju” našu mediteransku dukljansko-zetsko- crnogorsku tradicionalnu sakralnu arhitekturu – sušto nam poništavaju kulturu ili kulturni identitet!

 

Ovo se, pa još kako ogleda u – anticivilizacijskom uvoženju i neprirodnom uvođenju ili nametanju raško-moravsko-šumadijsko-vizantijske arhitekture na ovdašnji, njima strani/tuđi i nedosegljivi im Mediteran!

 

Znaveno je da kad se udruže: bahatost, oholost, primitivizam i zla namjera, rezultat biva – vandalizam i varvarstvo!

Takvijema reći samo, primjera radi: da su – ”shodno zakonima, bili obavezni zahtjevom se obratiti za dobijanje konzervatorskih uslova, urbanistčko-tehnički uslova, raznih saglasnosti itd.”; da  su se – ”glede na nabrojano, ogriješili  o zakone”; da su – ”nelegalno gradeći devastirali medijalni dio crnogorske kulture” i tomu slično – isto je kȃ da im se ukazuje poštovanje i, takvi se na taj način takoreći čašćavaju, tj. pridaje im se značaj.

 

Čast pojedincima koji pišu i objavljuju svoje bastadurske tekstove ili pođešto porijetko javno prozbore o stvarnom i sveukupnom rđavom činjenju SPC na prostoru Crne Gore, ali – dok ”civilizovana gospoda” u rukavicama zbori, a Savez arhitekata Crne Gore već 15-ak godina ćuti i kukavički se drži po strani (što, sporad etike do struke, ne bi dozvolio nijedan savez arhitekata u Evropi), i vlast, kȃ glavni krivac – ne kopore, tj. ne obavlja svoj posȃ – zlonamjernici oposliše njihov posȃ!

Državi, valjda, pripada da upotrijebi mehanizme vlasti spram svakoga ko napravi prekršaj, pa i, po mojemu – protivu ovijeh ”crkovnjaka”, koji su bajagi osposobljeni da (nam) tumače nebeske zakone, kad se ogriješe (kȃ što su se odavno i debelo ogriješili) – o ovozemaljske zakone države Crne Gore.

 

Ako se država Crna Gora ikad aviza ili, konačno kapi u glavu (prizove pameti), odluči i skupi kuraži, tj. imadne skoposti (snage) da – ovoga nazovi ”hrišćanina”, koji šlježe na njemu strani/tuđi i po svemu daleki mu Mediteran – prizove k spoznaniju prava, tj. izvede pred sud (a ne nikako privede (samo) na informativni razgovor u nekoj policijskoj postaji) – navičas javno obetavam i zadajem prisegu: da će se śedočiti na način kako sam ovđe tvrdio!

 

Postoji živi očevidac prisutan na otoku Starčeva gorica taman na ”udarni dan” gore opisanog kulturocida ili zločina nad crnogorskom kulturom, koji je naredan śedočiti, a kojemu je, ovi nesretnji kaluđer, sve opisano: lično povjerio, pokazao i pred kojim je citirano izgovorio!

 

Dalje, u Manastiru Stanjevići (i sigurno još poneđe) nalazi se ”slika-ikona” četničkog vođe Draže Mihailovića – i to ne fotografija na kantunalu pri kodeti po manastirskih kamara (toga vjerovatno ima grdilo), nego na panou montiranom na zidu unutar same manastirske crkve. Može lako biti i da se đekoja četnička pjesma zapoje po tijeh crnogorskih a zapośednutih ili protivuzakonito (i nekanonski) otetih manastira.

 

Začem (zašto, čemu) bilo koja ideologija u manastirima i/ili crkvama – liše hrišdanske ideologije (ovo pitanje se odnaša na prostor Crne Gore – drugi me momentalno i ne zanimaju)?!

 

Crnogorci i Crnogorke, jesmo li mi – potomci starih Dukljana koji baštinimo slavne Vojislavljeviće, uzvišene Balšiće, ponosne Crnojeviće, slobodarske Petroviće;  koji  baštinimo  i  prvi  svenarodni  ustanak  protivu  fašizma vaskolikoj Evropi (a savremena Evropa je danas okupljena oko stožine anti- fašističkih vrijednosti) – zaslužili da nam brojna višestoljećna duhovna ognjišta budu ovako: na nivou fizičkih struktura – bestragana; u ideološkom smislu – ponižena; a na energetskom nivou – negativna i doslovno ošporkana?!?

 

Jesmo li zaslužili da nam u dostim manastirima stanuje, ispunjava taj prostor i zidove, i tijem u njima  i  tako iz  njih  zrači huda,  negativna i  antihrišćanska energija: koja ne ljubi (no mrzi) Crnogorce dukljanskog porijekla, koji ih, skupa s njima ovdašnjima a posrbljenima postojbnicima Crne Gore, podigosmo; kojoj je mrsko sve autohtono crnogorsko; koja (barem mi je takav utisak) nema prevelikog ”obožavanja” (nako ono sasma obrnuto od obožavanja) ni spram naših suśeda, sugrađana i/ili sunarodnika – crnogorskih Hrvata, Albanaca, Muslimana, Bošnjaka, …, ukratko – pripadnika svih drugih ovdašnjih naroda (liše srpskog), i vjera (liše ”srpsko-pravoslavne”).

 

Mračne li i grdne varijante tamo-njihovog srednjevjekovnog ”hrišćanstva”!

 

I još – danas sa ”srpskog svetačkog neba”, a iz pomrake, jer oni moraju biti zatočenici Božjeg kazamata ili bajboka – sa fresaka/ikona ”gledaju srpski sveci”, koji su u novijoj ili skorašnjoj povjesnici za života bili – koljači!

 

Kad bi se samo mogli dići: Sveti Vladimir Dukljanski, Sveti Prepodobni Ivan Crnojević, Sveti Vasilije Ostroški, Sveti Stefan Piperski i Sveti Petar Cetinjski, pa da na svojim crkovnim ognjištima, a našim dan-danjim Božjim kućama, koja su u njihova doba, i potlje do ure udesne, njihovim blaženim zaslugama bila Božjom lučom obasjana – vide te današnje antihrišćane (i domaće i izvanjce)!

 

Da pridam, negdanja, kȃ i počev od 1054. godine i oficijelne podjele hrišćanstva, viševjekovna vjerska tradicija na današnjem crnogorskom prostoru bila je katolička.

Katoličanstvo je do 1403. godine, bilo i priznata državna religija ili, preciznije – konfesija.

Naravno, ako se, u vezi sa upravo spomenutim nepobitnim činjenicama iz povjesnice, uopšte što nauka pita – počem (zbog čega) opetujem: istina je preča od svega!

 

E, tooo je njihova srbaljska muka – dok mi, Crnogorci i Crnogorke, ponosni pravoslavci i s veljijem razlogom ponosni poštovaoci, pripadnici i vjernici svete, i tokom cijelog njezinog postojanja u trajanju od 535 godina, zanago čiste i prečiste  Crnogorske  pravoslavne  crkve,  kojoj  Bog  dariva  pet  sjajnih  i  tako uzvišenih crnogorskih svetaca – baštinimo i vjekove tokom kojih su naši preci bili katolici.

 

Mimogred otkrito rečeno – ista apsolutna istina, trebala bi (zaludu) da važi i za naše posrbljene sunarodnike – i, glede njihovog dukljanskog porijekla i, glede negdanje ovdašnje katoličke vjerske tradicije, koju, i znaveni a posebice neznaveni pomeđu njih, najblaže rečeno, ne podnose i negiraju, a to znači – ne poštuju i negiraju (u prośeku – računato poslije 1054. godine) 15-ak generacijah svojijeh predakah!!!

 

_____________________

10.”Ostale gradove poobara i poruši i pretvori slavu njihovu u pustoš …”

(Stefan Prvovenčani: ”Žitije svetog Simeona”).

” … gradove sazidane od njih, razruši i izmeni slavu njihovu u sliku pustoši, i ime njihovo ne nazva se više tamo u oblasti toj …” (Domentijan: ”Žitije svetog Simeona”).

 

11.Skriptorij (latinski: scriptorium) – pisarska radionica (prostor, odaja) đe su se u srednjem vijeku pisale i prepisivale knjige i spisi; obično pri samostanskim bibliotekama.

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=8435

Objavio dana avg 8 2020. u kategoriji Arhitektura. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Prijava | Administrator SPETROV