Pogled na crnogorsku arhitekturu 20. i 21. stoljeća

U cijeloj priči oko »Kuće Vukotića« i secesijske kuće Francuske ambasade, koje su skupa i u isti mah – doslovno, pomeđu najboljih i najznačajnijih arhitektonskih djela-ostvarenja u Crnoj Gori od 1900. godine na ovamo, meni je najzanimljivije to: da su i kako su – takve ideje ili arhitektonski uplivi i armatura (a biće i još pođešto) – onada i ondašnjijema »putovima« (misaonim-umjetničkim i u fizičkom prostoru), prispjeli-stigli iz »tadijer daleke« Evrope – na Cetinje!

 

Nastavljam sa onoga mjesta kad je skončao Drugi svjetski rat.

 

Hotel Imperial – Podgorica

Znači, jedan dio, za naše ovdašnje mjerilo – značajnih kuća, izgrađenih pomeđu dva rata, bio je oburdan, npr. »Hotel Imperial«. Opetujem, prvijenstveno mnim na Podgoricu. Škole za arhitekturu nijesmo imali, a malo i naših arhitekata školovanih vanka Crne Gore.

Bio je to period početka industrijalizacije i intenzivne gradnje, a iskustva za tako nešto, uz manjak kadrova – skoro da nije bilo.

 

Tokom prve decenije i po nakon rata, u Titogradu je niklo nekoliko administrativnih kuća: »Skupština Crne Gore« (M. Lazarević), »Izvršno vijeće (Vlada) Crne Gore« (R. Zdravković), itd., koje su u osnovnoj šemi strukturisane po klasicističkim kanonima i imaju obrise i »malo naginju« put arhitektura nekih tada »teškośenih ili neprijatnih« režima po Evropi – samo pročišćenih fasada, što je bio odraz dijela arhitektonskog nasljeđa prve polovice proteklog stoljeća.

 

Pošta 1 i Hotel Crna Gora – Titograd (V. Popović)

Prvi i pravi uzlet u modernoj crnogorskoj arhitekturi i najznačajnija djela u tom periodu, stvara arhitekt Vujadin Popović (»Grand-hotel Crna Gora«, »Pošta 1«  i ugaona stambeno-poslovna kuća knjižare »Kultura«, na današnjem Trgu nezavisnosti).

 

Ove tri izuzetne kuće (kad je hotel u pitanju – pred očima imam njegov prvobitni izgled), uz stambeno-poslovnu kuću do i u nastavku »Pošte 1«, u ulici Slobode (R. Zdravković) su – i tada kad su nastale, i za vaskoliko vrijeme od 50-tih godina na ovamo, imale i vazda će (u svim vremenima) imati svoju vrijednost, to jest – arhitektonski značaj.

 

Neprolazna vrijednost u arhitekturi važi samo za ona djela – koja nijesu odraz: autorove površnosti, neposvjećenosti i/ili privrženosti njezinim trenutnim i, samim tijem – prolaznim arhitektonskim »modnim muvama«.

Drugačije rečeno, čiji rijetki autori: analitički sagledavaju poruke prošlosti – i, praveći selekciju, suštinski spoznaju trenutak u kojemu stvaraju – i, u konkretnom kontekstu (građenom ili prirodnom) – kvalitetno projektuju-oblikuju svoja djela-kuće. Na taj način oni šilju isto takve, a prijeko potrebite – »strjelice« u budućnost. To su kuće koje u fizičkom prostoru ne »ośećamo« (u smislu da nas ne »iritiraju« ili ne »opterećuju«), to jest – koje nas estetski ne »ugrožavaju« kad pored njih boravimo ili prolazimo, već naprotiv – ovakve kuće nam »prijaju«!

 

Smatram da je ovo jedan od kriterijuma za dobru arhitekturu, što, naravno, ne isključuje da su, na svoj način, jako značajne i one kuće za kojima se, neposredno nakon izgradnje, silna »prašina diže« – ekstremno pozitivna ili negativna kritika – pa vrijeme sve »postavi« na svoje mjesto (zbori se: »Vrijeme je majstorsko rešeto«).

 

Dom omladine – Titograd (A. Martinović)

Iz toga perioda još tri kuće realno i neizostavno zaslužuju da budu spomenute: »Ministarstvo unutrašnjih djela Crne Gore« (?), »Dom omladine« – (A. Martinović) i ”Đečinja bolnica kliničkog tipa” (Z. i S. Dumengjić) – sve u Titogradu.

 

 

 

 

 

Slijede: 60-te, 70-te i 80-te godine.

Naredna stranica

 

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=6798

Objavio dana mar 17 2019. u kategoriji Śećanja, Stav. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Prijava | Administrator SPETROV