Poezija Ivana Krkeljića

STUB TIŠINE

 

Uz krvavi prag samoće

uz zablude, do istine

kao stablo gorostasno

razvio se stub tišine

 

Kao snoplje pokošeno

praskozorjem modrih duga

od svega što nazvah srećom

ukleta se sjenka ruga

 

Kako sreću prepoznati

uskliknuti sreća to je

kad se sve što nazvah srećom

razlio u tamne boje

 

Znam da krišom, najmilije

kad sjećanja nadolaze

još poželiš, kad nekad

da se naše ruke maze

 

Al šta vredi, među nama

horizontom zle pučine

okrvavljen, do vječnosti

razvio se, stub tišine

 

 

BEZ NASLOVA

 

Zvao sam te otkrovenjem sreće

Sjajnom dugom ponajljepših boja

Pjesmom koja presahnuti neće

Čežnjo vječna i ljubavi moja

 

Šaputah ti, najmilije moje

Da do tebe mnogo mi je stalo

Uuklesah te u stihove svoje

Refrenima, Sunce moje malo

 

Kad se sjetan osvrnem za sobom

I prelistam vrijeme prohujalo

Često snove orosim sa tobom

Što je srećo od sveg preostalo

 

Još me tugom hladna jutra bude

I vjetrovi koji dušu lome

Dok susrećem nepoznate ljude

Skrivene u pogledu tvome

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=2821

Objavio dana sep 28 2014. u kategoriji Poezija. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Prijava | Administrator SPETROV