Pjer i Žan

Bilježnik otpoče:

            – Jeste li poznavali u Parizu nekog gospodina Marešala, Leona Marešala?

            – Da, bogomi!

            – To je vaš prijatelj bio?

Rolan izjavi:

            – Najbolji, gospodine; ali, uporan Parižanin koji ne napušta bulevare. On je šef odjeljenja u Ministarstvu finansija. Otkako sam otišao iz prijestonice, nijesam ga više vidio. A poslije, prestali smo i da se dopisujemo. Znate, kad ljudi žive daleko jedan od drugoga . . .

Bilježnik nastavi ozbiljno:

            – Gospodin Marešal je umro.

Čovjek i žena uzeše zajedno onaj izraz tužnog iznenađenja, lažan ili iskren, tek uvijek brz kad se čuju ovakve vijesti.

Gospodin Lekani nastavi:

            – Moj kolega iz Pariza dostavio mi je glavnu odredbu njegovog testameta, kojom je vašeg sina Žana, gospodina Žana Rolana, odredio za svog jedinog nasljednika.

Iznenađenje je bilo tako veliko da niko nije mogao ni riječi da kaže,

 Gospođa Rolan prva savlada svoje uzbuđenje i promuca:

– Bože moj, siromah Leon. . . jadni naš prijatelj! . . .Bože moj. . . umro! . . .

Oči joj se navodniše suzama, onim nijemim ženskim suzama, kapima bola, koje dolaze iz dubine duše, teku niz lice i, onako biste, izgledaju veoma tužne.

Ali, Rolan nije toliko mislio na žalost za ovim gubitkom koliko na objavljenu nadu. Međutim, ne usudi se odmah da poče da se raspituje za odredbe testamenta i veličinu imovine, pa da bi došao na pitanje koja ga je kopkalo, on upita:

            – A od čega je umro, jadni Marešal?

Gospodin Lekani nije o tome imao ni pojma.

            – Znam samo to – reče – da, pošto je umro bez neposrednih nasljednika, svu svoju imovinu, oko dvadeset hiljada franaka rente, u obligacijama tri od sto, ostavlja vašem drugom sinu, koga je vidio kad se rodio, rastao i koga smatra dostojnim ovog zavještanja. Ako ga gospodin Žan ne bi htio primiti, nasljeđe će pripasti napuštenoj đeci.

Čiča Rolan nije više mogao da krije svoju radost te uzviknu:

            – Đavo ga ponio! To je bila dobra misao. Kad ne bih imao potomaka, sigurno ni ja ne bih zaboravio toga dobrog prijatelja!

Bilježnik se nasmiješi:

            – Bilo mi je veoma milo – reče – da vam ovo lično saopštim. Čovjeku je uvijek prijatno kad donosi kakvu dobru vijest.

On nije pomislio da je ta dobra vijest bila smrt jednog prijatelja, najboljeg prijatelja Rolanovog, koji je i sam brzo zaboravio to prisno prijateljstvo o kojem je maločas tako ubjedljivo govorio.

Jedino su gospođa Rolan i njeni sinovi zadržali i dalje tužan izraz. Ona je neprestano plakala, brišući oči maramom, koju bi potom stavljala na usta da uguši jecaj.

Doktor promrmlja:

            – To je bio dobar čovjek, veoma ljubazan. Pozivao nas je često na večeru, moga brata i mene.

Žan je, otvorenih i svijetlih očiju, gladio desnom rukom svoju plavu bradu i propuštao je kroz prste do najmanje dlake kao da je htio da je izduži i istanji.

Dvaput je pokretao usne da kaže koju prikladnu riječ i, pošto je dugo iskao, nađe samo ovo:

            – On me je, zbilja, mnogo volio i ljubio me je uvijek kad god bih mu otišao.

Ali, očeve su misli lećele; lećele su oko ovog objavljenog i već stečenog nasljeđa, oko ovog novca skrivenog iza vrata, koji će ući odmah ili śutra, samo na jednu riječ: primam.

On upita:

            – Da nema kakvih teškoća . . . parnica . . . osporavanja?

Gospodin Lekani je izgledao bezbrižan:

            – Ne, moj kolega iz Pariza mi javlja da je situacija sasvim čista. Treba nam samo pristanak gospodina Žana.

            – To je dobro . . . a imovina je čista?

            – Sasvim čista!

            – Sve formalnosti ispunjene?

            – Sve.

Najedanput starog juvelira obuze nekakav nejasan stid, nagonski i prolazan, što je toliko pohitao s ispitivanjem, pa nastavi:

– Vi razumijete da vas o svemu ovom pitam odmah zato da bih sačuvao svoga sina od raznih neprijatnosti, koje bi on mogao da ne predvidi. Često ima dugova,  zapleta, i šta ja znam, pa se čovjek zapetlja u nerazmrsive teškoće. Uostalom, ja i ne nasljeđujem, ali se brinem za svoga mališana.

U porodici su uvijek zvali Žana mališanom, iako je bio mnogo viši od Pjera.

Najednom, gospođa Rolan kao da se probudi iz nekog sna, kao da se śeti nečega što je gotovo zaboravila, o čemu je nekad slušala, ali u  što nije bila sigurna, pa promuca:

– Ne rekoste li da je naš jadni Marešal ostavio svu imovinu mome malom Žanu?

            – Da, gospođo.

Onda ona mirno dodade:

            – To mi je veoma milo, jer to dokazuje da nas je volio.

Rolan bješe ustao.

            – Hoćete li, dragi zastupniče, da moj sin odmah potpiše da prima?

            – Ne . . . ne . . . gospodine Rolane. Śutra, śutra u mojoj kancelariji, u dva časa, ako vam je zgodno.

            – Pa da, zašto da ne?

Gospođa Rolan, koja takođe bješe ustala, i koja se, poslije suza, smiješila, priđe bilježniku, spušti svoju ruku na naslon njegove fotelje i, promatrajući ga nježnim pogledom zahvalne matere, upita:

            – A šolju čaja, gospodine Lekani?

            – Sad drage volje, gospođo, sa zadovoljstvom.

 

Naredna stranica

Sadržaj

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=6057

Objavio dana ožu 24 2018. u kategoriji Biblioteka, Proza. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Prijava | Administrator MATOKAN