Pjer i Žan

Čiča Rolan srdito reče:

– Mora da vam oči nijesu dobre, jer je moj dogled izvrstan.

Zatim ga ponudi svojoj ženi:

–    O li ti da vidiš?

– Neću, hvala, znam unaprijed da ne mogu ništa da vidim.

Gospođa Rolan, žena od svojih četrdeset i osam godina, koja je izgledala mnogo mlađa, uživala je više nego iko drugi u ovoj šetnji i ovoj večeri.

Njena kestenjasta kosa tek je počela da sijedi. Imala je lice mirno i razumno, lice srećno i dobro, koje je bilo prijatno viđeti. Po riječima njenog sina Pjera, ona je znala vrijednost novca, što joj nije nimalo smetalo da uživa u čarima snova. Voljela je da čita romane i pjesme, ne zbog njihove umjetničke vrijednosti, nego zbog melanholične i nježne sanjarije, koju su budili u njoj. Poneki stih, često banalan, često loš, pogađao bi joj žicu, kako je ona to govorila, i izazivao u njoj ośećaj tajanstvene, gotovo ostvarene želje. I ona je nalazila zadovoljstvo u ovim lakim uzbuđenjima, koja su uznemiravala pomalo njenu dušu, inače punu reda kao kakva računska knjiga. Otkako su došli u Avr, počela se dosta primjetno gojiti te to zaobli njen veoma vitak i tanak struk.

Ovaj izlet na more bješe je očarao. Njen muž, iako nije bio zao, vikao je na nju kao što u dućanu viču vez gnjeva i mržnje gazde, kojaima je zapovijedati isto što i psovati. Pred stranima se suzdržavao, ali u porodici je puštao sebi na volju i pravio se strašan, iako se svakoga bojao. Izbjegavajući larmu i uzaludna objašnjavanja, ona je uvijek popuštala i nikad ništa nije tražila, pa se već odavno nije usuđivala da zamoli Rolana da se prošetaju po moru. prihvatila je, dakle, radosno ovu priliku i uživala je u ovom rijetkom i novom zadovoljstvu.

Od polaska ona se sva predala, i duhom i tijelom, ovom prijatnom klizanju po vodi. Nije mislila ni na šta, nije lutala ni po uspomenama, ni po nadama; činilo joj se da joj i srce, kao i tijelo, pliva po nečem mekom, tečnom, prijatnom, što ju je ljuljuškalo i uspavljivalo.

Kad otac zapovijedi da se vrnu rekavši: „Na mjesto za veslanje!” ona se nasmiješi, gledajući svoje sinove, svoja dva velika sina, kako skidaju kapote i zagrću rukave na košulji.

Pjer, bliži ženama, uze desno veslo, a Žan lijevo, pa pričekaše dok otac ne viknu: „Naprijed svi!” jer je on mnogo polagao na to da manevar bude pravilno izvršen. Oboje snažno spuštiše vesla, pa se isprsiše i povukoše svom snagom; među njima započe borba da pokažu svoju snagu. Bili su došli na jedro, sasvim lagano; ali je povjetarac prestao i kod oba brata se, smjesta, pri pomisli da im se dala prilika da ogledaju svoju snagu probudi muški ponos.

Kad su išli u ribu sami s ocem, veslali su tako da niko nije krmanio, jer je Rolan jednovremeno i spremao udice i nadgledao kretanje čamca, kojim je upravljao pokretom ruke ili riječima: „Žane, lakše” – „Pjere, življe”. Ili je govorio: „Nu prvi, nu drugi malo jače!”  Onaj koji se zamislio, zapeo bi jače, a drugi bi popuštio u revnosti, i čamac bi opet pošao dobro.

Danas su obojica šćeli da pokažu svoju skopost. Pjerove ruke bjehu maljave, nešto mršave, ali žilave; Žanove pune i bijele, malo rumene sa mišićima koji su odskakali ispod kože.

Na prvi mah Pjer je nadmoćniji bio. Stisnutih zuba, nabrana čela, opruženih noga, grčevito je držao veslo, koje se svom svojom dužinom zavijalo pri svakom njegovom naporu; „Biser” se vraćao obali. Čiča Rolan, koji je śedio naprijed, da bi ženama ostavio cijelu zadnju klupu, zadihao se vičući: „Lakše prvi – življe drugi”. Prvi je udvajao snagu, a drugi nije mogao da odgovori ovoj neredovnoj vožnji.

Čiča najzad zapovijedi: „Stoj!” Oba vesla digoše se u isto vrijeme i, po zapovijesti svoga oca, Žan je vodio neko vrijeme sam. Ali, od tog trenutka bio je on nadmoćniji; postade življi, pade u vatru, dok je Pjer, zadihan, iznuren prećeranim naporom, popuštao i brektao. Još četiri puta zaustavljao je čiča Rolan da dopušti starijem da predahne i da upravi čamac, koji je skretao sa svoga pravca. Na to doktor, znojava čela, blijedih obraza, ponižen i ljutit, zamrndža:

– Ne znam šta mi je danas; ośećam grč u srcu. Bilo mi je dobro kad smo pošli, a sad mi ruke kao ośečene.

Žan priupita:

– O li da veslam sam sa oba vesla?

– Neka, hvala, proći će

Zabrinuta mati reče:

– Zaboga, Pjere, ima li smisla da se tako zamaraš, ta ti nijesi dijete.

On sleže ramenima i nastavi veslanje.

Gospođa Rozemili pravila se da ne vidi, ne razumije, ne čuje. Pri svakom jačem pokretu čamca njena plava glavica zabačila bi se naglo i ljupko unazad, pri čemu bi joj se dizala sa sljepoočnica sitna kosa.

Uto uzviknu čiča Rolan: „Viđ, evo „princa Alberta”, stiže nas”. I svi pogledaše. Dugačak, onizak, sa svoja dva dimnjaka nagnuta unazad i dva žuta krila nad točkovima, okrugla kao obrazi, dolazio je punom parom brod iz Sautemptona, prepun putnika sa otvorenim suncobranima. Njegovi brzi točkovi udarali su hučno o vodu koja se pjenušala, i davali su mu neki užurbani izgled, izgled hitnog glasonoše; a prednji dio oštro je parao more, dižući dva slaba proovidna talasa, koji su klizili duž bokova.

Kad dođe sasvim blizu „Bisera”, čiča Rolan diže svoj šešir, žene stadoše mahati maramicama pa nekoliko suncobrana odgovoriše na ove pozdrave, njihajući se živo na brodu koji se udaljavao, ostavljajući za sobom lako talasanje na mirnoj, glatkom morskom površini.

Viđele su se i druge lađe, pokrivene dimom, kako sa svih strana hitaju kratkom i bijelom brijegu, koji ih je kao kakva čeljust, gutao jednu za drugom. I ribarske barke i velike jedrilice sa lakim katarkama, klizile su na vidiku, vučene neprimjetnim remorkerima i dolazile brže ili sporije ka ovoj proždrljivoj aždaji, koja je s vremena na vrijeme izgledala zasićena, i izbacivala na pučinu čitavu flotu parobroda, brikova, goeleta, trokatarki sa njhovim zamršenim konopcima. Brzi parni brodovi odlazili su desno i lijevo po glatkom trbuhu okeana, a jedrilice, napštene od lađica koje su ih vukle, ostajale su nepomične i razvijale na svim katarkama, od najveće do najmanje, bijelo ili mrko platno, koje se crvenjelo prema suncu na zahodu.

Gospođe Rolan promrmlja poluotvorenih očiju: 

            – Bože, što je lijepo ovo more!

Gospođe Rozemili joj odgovori sa dugim uzdahom, u kojem, ipak, nije bilo ničeg tužnog:

– Da, ali pođekad čini mnogo zla.

Naredna stranica

Sadržaj

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=6057

Objavio dana ožu 24 2018. u kategoriji Biblioteka, Proza. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Prijava | Administrator MATOKAN