Performans se vratio kući

Ovih dana se čulo od Ministarstva za kulturu da su “izabrani” komesari za Venecijansko bijanale. Još brže je uslijedilo obavještenje da će Crnu Goru na bijanalu predstavljati Marina Abramović. Nije teško prosuditi da je ministar Branislav Mićunović to odlučio proljetos, kada je M. Abramović na poziv ministra posjetila Crnu Goru. O ostalim formalnostima smo bili svjedoci ovih dana.

„Umjetnost” koju predstavlja M. Abramović u velikoj je mjeri nepoznata crnogorskoj javnosti. Najvišu krivnju za to snose istoričari umjetnosti i likovni kritičari. Sa M. Abramović se pune novinski stupci i stvara bauk, a bilo kakav istorijat i kritički osvrt na njen rad i pravac u kome se kreće ne postoji. Vještački je stvorena fama. Te ispada da se kao društvo ponašamo po onoj staroj – da neznalice obožavaju ono što ne znaju.

Performans, (hepening, avangardnaumjetnost) nema jedinstveno porijeklo ali njen položaj (iako manjkav u mnogo čemu a zahtijeva i mišljenje psihopatologa),  u opštoj istoriji umjetnosti je određen.  Sve te manifestacije se mogu svrstati pod zajednički naziv happening.

Inače, happening se smatra „populističkim pokušajem spekulativnih manifestacija koje organizuju avangardni umjetnici”, kao usmjerenu bezličnost koja prodaje maglu a ne daje odgovor. Svjesno se suprotsavlja individuualizmu tradicionalne umjetnosti koja uvijek daje odgovor, kao što svako razmišljanje prethodi zaključku. (U Americi Michael Kirby tvrdi da je hapening pozorišna forma sastavljena od nezavisnih jedinica. Italijanski kritičar Renato Poggioli ih svodi pod pojam „aktivizama, antagonizma, nihilizma i agonizma”.) Neki ga smatraju zamjenom za religiju u laičkim društvima, što je Frojd  predvidio u Bijedi civilizacije.

Kultura smrti, uništenje svijeta i samouništenje da bi se stvorio novi svijet, neke su od teorija hepeninga. Gej parade “ponosa” su dio te priče, ali i biznisa – pranja novca i lake zarade.

Od samog početka hepening mnogo čega duguje popularnim pozorištima. Volf Fostel, jedan od prvih priređivača hepeninga je izjavio da je pozorište mrtvo a heppening živi. Objašnjavao je i to da njegovim predstavama želi publiku da suoči sa čudnim zahtjevima života i da postavi sa probom haosa, kako bi apsurd prodro u svijest.

Te pozorišne predstave izjednačavale su glumce i publiku. Publika aktivno učestvuje u predstavi a glumci se oslobađaju svake odgovornosti. O. B. Merin to opisuje riječima: Svi sudjeluju, svi prave pozorište, svi prave umjetnost, a niko ne misli na „umjetnost”.

U jednom od predavanja o pozorištu apsurda, tražeći zeca u Beketovom dvorištu, Volfgang Hildeshamer, poput fašisoidnog filozofa, zaljubljenički  izjavljuje:  „Apsurdni komad suočava gledaoca s nerazumljivošću života. Nerazumljivost života ne može se prikazati pokušajem nekog odgovora, jer to bi značilo da postoji mogućnost tumačenja da je život razumljiv. A može se prikazati samo time što će se otkriti u svoj svojoj veličini i nemilosrdnosti i lebdjeti u prostoru kao kvazi-retorsko pitanje: ko čeka odgovor, uzalud čeka. Neće ga dobiti dokle god mu sa nadležnog mjesta ne bude objašnjen smisao stvaranja svijeta, dakle, nikad.”

Porijeklo hepeninga se veže za futurizam u Italiji- između dva rata, dadaistički kabare Ciriha – tokom rata, fenomen pop-arta u Njujorku – poslije rata, ali i sve populističke manifestacije poput vašara, cirkusa, popularnih pozorišta, video zapisa. Otuda i porijeklo njine multimedijalnosti. (Namjerno izbjegavam napomenuti i ruski formalizam, odnosno, dadaistički kabare prije Oktobarske revolucije.  Zapadna literatura ga izostavlja jer je označio kraj jedne propale priče.)

Poslije rata Evropa nije prihvatila italijanski futurizam, zajednosa Marinettijem i masonskom ložom P2, zbog njine podrške fašizmu, ali su futurističke zamisli prešle u škrto naklonjene performance šireg spektra. Istoričari umjetnosti naglašavaju da je performans samostalno nastavio dalji put “zbog modernističke žeđi za autopublicitetom u neposrednom suočavanju sa publikom”.

Italijanski futuristi, između dva rata, jasno su odredili pojavu hepeninga kao pokreta koji je ulici, pozorištu i galerijama dao drugi smisao. Publicista F. T. Marineti je bio utemeljivač takvog pokreta. On je u djelu Teorija i futuristcki izum objavio da svijetu nije dovoljna pisana riječ već da treba izaći na ulice, jurišati na pozorišta.

Ipak, happening najbolje opisuju italijanski futuristi u manifestu o Teatru di Varieta, iz 1913. godine. On navodi: „Autori, glumci i tehničko osoblje varijetea imaju samo jedan razlog da postoje i trijumfuju – to jest, da neprestano iznalaze nove elemente zapanjujućeg.”

Istinsko i pravo rođenje hepeninga povezuje se sa ambijentalnom umjetnošću pop-arta u Americi, početkom šezdesetih. Te dvije forme su se razvile jedna uz drugu. Prvi umjetnici hepeninga u Americi, bili su: Red Grooms, Allan Kaprow, Robert Whitman. Allan Kaprow je kreator asamblaža a hepening zamišlja kao terapeutski obred. On se kretao na dva kolosjeka: kao istoričar umjetnosti i likovni stvaralac. Karijeru je počeo kao emformelista.

Svojom umjetničkom potvrdom u Njujorku, hepening se brzo raširio svijetom u mnogim različitim pravcima. Za uspon i slavu, hepening najviše treba zahvaliti pozoristu Off Brodway. Pripovijedanje je zamijenila komunikacija sa publikom. U cijelu priču uskače i industrija, sa novcem i tehnologijom. Otpočinje šou-biznis Večerima umjetnosti i tehnologije. Rok grupa Pink Flojd pravi spektakl sa reflektorima i pirotehnikom. Hepening utiče i na razvoj modernog baleta. Grupa Merce Cunninghama je među prvima.

Američkom hepeningu je nedostajala težina stvarnosi sa kojom su se suočili izbijanjem vijetnamskog rata. Na hepeninzima se kupaju u kadama ispunjenim životinjskim iznutricama. U Njujorku se osnivaju militarističke grupe poput Guerilla Art Action Group – GAAG, koje organizuju protestna okupljanja.

U Americi rade i  evropski umjetnici. Wolf Vostell upotrbljava termin decollageom kao kreativno ishodište koje se temelji na uništenju i samouništenju.

U Japanu, sredinom pedesetih djeluje grupa Gutai, sa dubljim i prodornijim smislom od postojećih u Evropi. Oni unose i tradicionalne elemente. Mnoga njina djela u Evropi će biti prihvaćena mnogo kasnije.

Početkom šezdesetih, Performans Art je potpuno zahvatio Veliku Britaniju. Obilovao je raznolikostima. Prednjačio je Jokšir sa grupom Welfare State, koju je osnovao John Fox. Njini glumci su se počeli izjašnjavati “umjetnicima”.

U Austriji je tek  sredinom šezdesetih proradio dadaizam i u njemu su preovlađivali sadistički elementi. Günther Brus je u svom performansu javno vršio veliku nuždu.

SFR Jugoslavija je krajem sedamdesetih imala festivale sa alternativnim i eksperimentalnim pozorištima. Počeci hepeninga u Crnoj Gori vežu se za Branka Kovačevića. On je hepeninge izvodio širom Crne Gore, najviše  njih u DODEST-u. Veliki uspjeh imao je sa hepeningom čekajući Godoa na gostovanjima DRAMS-a, u Beogradu ’83.godine, i  Splitu ’85.

Prije nekolike godine bilo je predloženo da MarinaAbramović zastupa Crnu Goru na Venecijanskom Bijenalu. Taj prijedlog je bio odbijen a kroz novine je procurila informacija da je za to tražila 300 000.€, što je duplo više od sredstava koje država daje za godišnje sufinansiranje svih umjetnika. Njenu ponudu je prihvatila Francuska. Tako se performans na velika vrata vratio kući, u Berluskonijevu Italiju. Tada je M. Abramović Francuskoj donijela prvu nagradu. Njen rad se odnosio na Balkan. Dali su joj u ruke kosti da sa njima opiše istoriju svog naroda.

Ove godine je odlučeno da Abramovićka zastupa Crnu Goru, zbog čega je ovih dana u posjeti. Ministar ima i većih ambicija od toga. Od Cetinja s njom želi da napravi centar kulture. (Suprotno od onog: da učenju treba izolacija  malih sredina a velikim bliskost i afirmacija kulture.) Prvi put u svijetu se dešava da neka država ispoljava interes za performans, a razlog može biti samo taj da se iz nje izvuče novac.

Umjesto Cetinjskog bijanala koga je osnovao Princ Nikola Petrovic, za nekolike desetine hiljada eura u vrijeme ratne euforije, M. Abramović će osnovati „internacionalni multimedijlni centar  MACCCO”, u bivšoj fabrici Obod. Tako će privredno groblje (kakvih je u svakom gradu Crne Gore),  opljačkana fabrika Obod, umjesto savremenih naučnih projekata i privrednog razvoja razvijati i proizvoditi performanse.  A protjerane radnike iz fabrike vratiće u njen krug kao publiku, ili za kakvu paradu “ponosa”.

03.02.2011.

Bratslav Bato Medojević

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=1121

Objavio dana Feb 4 2011. u kategoriji Likovni. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Log in | Administrator SPETROV