Ne vole ljudi istinu

Najavljena je proslava smrti Kraljevine Crne Gore u Herceg Novom, Kotoru i Budvi. Organizatori su tu katastrofu koja se desila prije 100 godina nazvali ulaskom bratske srpske vojske u Crnu Goru koja je potom dovela do njenog oslobođenja. Skupština koja je potom uslijedila a bila u potpunosti formalnog karaktera samo je kruna toga jada. Potpuno se  prenebregava da je tom prilikom u Crnu Goru ušla i saveznička vojska koju su činile francuske, britanske, italijanske, grčke, američke i čije još sve ne jedinice. Ali, to nije zanimljivo ljudima koji misticizam plekaju u istorijske činjenice ili je izvrtanje činjenica zbog vrlo sebičnih ciljeva. Sve to se brani stavom da ‘svako ima pravo na svoje mišljenje’ te „svako ima i pravo na svoju istinu“.

U kratkim crtama: prije stotinu godina jednoj kraljevini je srozan vlastiti status. Svedena je na nivo oblasti, rasformirana je njena vojska i uzeto joj je ime. Pritom je dugogodišnji  knjaz a potom kralj koji je Crnu Goru predvodio u brojnim podvizima, proglašen za izdajnika i onemogućen mu povratak u domovinu. Učesnici Podgoričke skupštine birani su na tajno i posebno je apsurdno da je među njima bilo članova kabineta kralja Nikole. Nije potrebna velika pamet da se čovjek uvjeri da je glavnina onih koji su prihvatili novo ‘društveno uređenje’ upravo to činila iz straha, neznanja, bezizlaza ili želje za sticanjem jačeg političkog statusa. Oni koji su nastojali da steknu ovo potonje, kao Andrija Radović su kasnije, potpuno, ponajviše politički, propali.

Političari i njihovo osoblje, koji ovih dana donekle opravdano žale skaredni privid demokratije, opšteprihvaćeni model, nastoje da slave žalosni prikaz populizma od prije stotinu godina i to proglase voljom naroda! Dakle, priznaju da ni dan danas demokratije u Crnoj Gori nema, a tvrde da je prije stotinu godina bilo. Malo viška kontraverzno, zar ne?

Tanatos, želja za umiranjem, slava smrti je jak nagon u čovjeku. U nekim ljudima je jači od Erosa. To se vidi u dušama organizatora pomenute proslave, ljudi bez kritičke svijesti, s kompleksom niže vrijednosti. Ima među njima i ratnih profitera, onih koji se prave blesavi jer maste brke izazivajući i potpirujući sukob između Crnogoraca i Srba, evo već 30 godina.

Kako da ne poaveta mrčni narod?! Postojeća država, ova tzv.nezavisna, ne njeguje njegov identitet. Narod je potpuno pogubljen i njime političari,  profiteri, mlate kao praznom slamom. Neobrazovana mješavina Crnogoraca, Srba, Albanaca, Hrvata, Turaka, Grka, Rimljana, Ilira – NAROD i đeca koju su napravili bleji ili zijeva. Normalno je to jer u školama nijesu ništa učili o nasilnom prisajedinjenju Crne Gore, njenom nestajanju 1918. i ratnim profiterima toga doba.

Kad je pošteni i pametni Srbin Kosta Stojanović, matematičar i fizičar koji je služio kao ministar finansija Kraljevine SHS, nekoliko godina nakon te katastrofe pokušao da rasvijetli ratno profiterstvo u koje ogrezoše nove elite – naprasno je umro. Spopala ga je neočekivana bolest dok se uhvatio posla o pisanju Zakona o reviziji imovine ratnih profitera – to je službena verzija njegove smrti dok se osnovano sumnja da je otrovan.  Ovaj vrijedni čovjek ostavio je za sobom memoare koji bi trebalo da rastrijezne usijane glave koje neznaveno pričunjaju o tom periodu.

Usred glavnog grada Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, regent Aleksandar Karađorđević, unuk crnogorskog kralja Nikole (Nikolina šćer Zorka bila žena Petra Karađorđevića koji je živio na Cetinju do njene smti. Njihov sin Aleksandar je  imao  dvije godine kad mu je majka umrla) dekretom je đeda proćerao i zabranio mu povratak. Taj mladi kralj je od Crnogorske crkve napravio Crnogorsko primorsku mitropoliju. Taj mladi kralj je ukinuo sve važeće zakone i uveo diktaturu. Ne zna se ko ga je ubio u Marselju 1934.

Sve je u glavama neznavenog naroda pobrkano. Prije dvije godine se slavilo odstupanje srpske vojske preko Albanije. Slavio se poraz! Slavila se smrt vojske. Ne samo crnogorske – već i srpske. Tadašnji, zadrigli i nesavjesni vlastodršci sa mističko-romantičkim zanosom, bez pomišljanja, nijesu obezbijedili odstupnicu preko Makedonije koja se tada nalazila u sastavu Srbije. Još uvijek se u školama uči o srpskom oslobođenju Makedonije a potpuno se prenebregava činjenica da, na tom području, narod nije imao legitimnog zastupnika. Uvedena je prisilna uprava dok je neformalno glavnu riječ vodila policija. Bilo je faktički i dalje ratno stanje. To je omogućilo Bugarima da preśeknu put povlačenja srpske vojska i poćeraju je na albanske gudure i planinčine. Po nepoznatom terenu se povlačila srpska vojska i nausput ginula od svega i svačega dok je crnogorska branila to odstupanje. Nikad nije utvrđeno da li je za tim bilo potrebe. Bitno je da se ginulo a mi da smo živi pa ajmo da slavimo naše mrtve i uživamo u svojim ranama. Hvala braćo, drži tata!

Koliko su oni koji zauzimaju važna, rukovodeća mjesta, u ovim našim malim balkanskim državicama – neznaveni pa ne dozvoljavaju istinoljubivim, onima koji bi mogli nekoga prosvijetliti, unijeti zdravi rezon u dušu naroda. Ne vole političari istinu jer lažima manipulišu i profit prave sebi. To je njima najbitnije.

Narode moj, crnogorski, bolje bi ti bilo da se baviš klimatskim promjenama i ekologijom te da spašavaš rijeku Taru i ostale eko sisteme jer ćeš tako najbolje zaštititi svoj život i život svojih potomaka. Političare treba puštiti da sami sebe unište, za početak da u praznim salama mlate praznu slamu.

 

Bosiljka Kankaraš

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=6520

Objavio dana Nov 6 2018. u kategoriji Stav. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Log in | Administrator SPETROV