Maske i maskiranje – zapažanja jednog psihologa

imagesZa nama je karneval u Veneciji, kao jedan od najpoznatijih i najpopularnijih tradicionalnih dešavanja te vrste u Europi. Zašto se imamo potrebu maskirati? Biti netko drugi ili nešto drugo od onog što inače jesmo?

Prvenstveno psiholozima ličnosti, poznato je da svatko od nas ima svoje privatno ”ja” i javno ”ja”.  Privatno ja je najbolje znano nama samima i uključuje, pored ostalog, osobine ličnosti i ponašanja koja ne pokazujemo pred drugima. Točno je da je  većinom riječ o socijalno- neprihvatljivim nagonima, kao što su pretjerana agresivnost i otvorena seksualnost. Zato je Carl Gustav Jung, doajen analitičke psihologije, skovao termin za ovu, ”mračnu stranu” naše ličnosti. Nazvao ju je sjenkom. Međutim, privatno ”ja” obuhvata i našu idealnu sliku o sebi: kakvi bismo željeli biti (a iz nekih razloga ne smijemo ili se stidimo biti). Dakle, privatno ”ja” nije negativni aspekt ličnosti, koga bismo se što prije morali odreći, u cilju opće, a time i osobne dobrobiti. Svaki dio svoje ličnosti treba integrirati u jednu cjelovitu sliku o sebi, koja je autentična, neponovljiva i u određenoj mjeri različita od osobnosti ljudi koji nas okružuju.

Javno ja je većinom izvještačena slika nastala kao produkt interakcije onoga što zaista jesmo i očekivanja  društvene ili kulturne sredine u kojoj se nalazimo. Zato je Jung pozajmio riječpersona, koja je u starim grčkim kazalištima bila oznaka za masku. Kod dovoljno mentalno i socijalno funkcionalnih osoba, postoji balans između privatnog i javnog ”ja”, drugim riječima, ovi aspekti su uspješno integrirani u kompletnu sliku o sebi.

Ako maskiranje promatramo iz ugla psihopatologije, sigurno bismo ga mogli povezati sa ekshibicionizmom i voajerizmom. Maskirani je onaj koji stavlja i oblači masku i/ili kostim, tj. ono što ne nosi u svom svakodnevnom životu. Težeći da ostavi utisak, da se pokaže i istakne, možemo reći kako se služi socijalno-dozvoljenim ekshibicionizmom. S druge strane, osoba promatra druge, a da pritom one ne mogu vidjeti tko je ona zapravo, već samo vide njenu masku. Ako ovaj položaj subjekta prihvatimo kao kulturni, nenametljivi voajerizam, onda s pravom možemo reći da društvo u određenom stupnju, s vremena na vrijeme, potiče i ohrabruje ovu sitnu perverziju. Ono što je ovdje najzanimljivije je da imamo situaciju u kojoj je jedna te ista osoba ekshibicionista i voajer u isto vrijeme. Štoviše, svi koji su maskirani funkcioniraju po principu pomenute ”dvostruke kombinacije”.

Šta dobivaju od ovoga? Prvo, sakrili su svoj privatni self (ali, što je paradoksalno, paralelno ga ispoljavaju kroz: oblik, boju, veličinu, teksturu i sadržaj maske). Drugo, sakrili su i svoj uobičajeni javni self (opet paradoks, privatni self im se kroz maske i kostime pretače u javni self). Treće, prešutnim dogovorom su članovima svoje skupine obezbijedili da slobodno pokazuju bizaran/ekstravagantan izgled i neka od socijalno-neprihvatljivih ponašanja. Time su zadovoljili potrebu za zabavomslobodom, ali i za povezivanjem i pripadanjem, s obzirom da su se uzajamno obvezali da će tolerirati raznoliko i neuobičajeno oblačenje i ponašanje. Potreba za moći je ispunjena kroz ulogu promatrača, tj. nekog tko sve vidi, ali drugi ne vide ono što on zapravo jest. Isto tako, i kroz ulogu objekta promatranja, interesantnog podražaja živopisnih boja i nesvakidašnjeg dizajna – koji postaje predmetom pažnje ostalih učesnika.

Kada dovedemo u vezu i zbrojimo sve što smo rekli, možemo zaključiti da postoji višestruka psihološka i socijalna korist od maskiranja, koja rezultira intenzivnim uživanjem. To je zato što maskirana osoba u isto vrijeme osjeća efekte ispoljavanja i sakrivanja različitih dijelova svoje ličnosti, kao i dinamiku kontrole i gubitka kontrole nad svojim nagonima i osjećanjima.

Zbog ovoga, maskiranje, odnosno ekstravagantno oblačenje može postati predmet svojevrsnog užitka i izdići se do svojevrsnog  fetišizma. Tako komad odjeće ili obuće sam po sebi postaje izvor (seksualnog) zadovoljstva, a dobro znamo da se ovaj proces odvija, prije svega, po principu klasičnog uvjetovanja.

Naravno, drugi dio posljednjeg pasusa nije pisan u svrhu označavanja maskenbala kao čina kolektivnog fetišizma, već u cilju povezivanja dva fenomena koja svjedoče o preplitanju normalnog ponašanja i određenog otklona od njega. Veliko je pitanje koja je granica prihvatljivog otklona

(preuzeto sa www.drugiprogram.org )

Selman Repišti

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=2204

Objavio dana Mar 29 2013. u kategoriji Stav. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Log in | Administrator SPETROV