Kultura i politika u ambijentu divlje ljepote

Uvijek su se mnogi nevrijedni faktori nametali da budu prominenti vrijednosnih sistema. Neke od njih donosila je i moda a neke i neznanje. Tom društvu žele da preferiraju jer im se sviđa legitimnost kulturoloških vrijednosti i ako je očigledno da im po prirodi stvari ne pripadaju, niti da ih razumiju. Bez obzira na sve, u svakom čovjeku postoji odgovornost za nedovoljnu aktivnost i zainteresovanost za svoje kulturološko okruženje, njegove vrijednosti i fenomene. Kultura čini dušu jednog naroda, na koju se reflektuju sva događanja ukupne stvarnosti, pa se kroz njenu prizmu mogu i definisati mnoge društvene pojave sa svim svojim protivrječnostima. Sve je u polju sistema kulture iako tako ne izgleda na prvi pogled onim ljudima kojima je i obrazovanje samo statistika i hronologija. Geografski mala, Crna Gora ima veliko i raznoliko kulturno nasleđe. Jedna je od prvih država i kraljevina kod južnoslovenskih naroda.

Mnoge njene vrijednosti stvarali su autohtoni narodi. (Mnogo šta čeka i nova istraživanja a mnogo čega je od prvorazrednog kulturnog značaja najvećim dijelom zanemarivano poput grada Svača…) Ono što zabrinjava je izuzetno mali broj mladih istraživača srednjovjekovne i ranijih epoha umjetnosti i kultura. „Bez tradicija ne bi bila moguća ni civilizacija,“ – rekao je i građanski mrzovoljan Gustav le Bon. Najveću zanemarenost trpjele su vjerske tradicije od bivšeg socijalističkog društva. Bile su tretirane kao zaostalost i ako su antropološke nauke u njima nalazile živu dušu prošlosti iz koje su nastale kulture. Raspadom Jugoslavije one opet pokazuju svoju vitalnost i održivost. Pojavom nacionalizama, neke od njih su uz podršku države, koja ih je nesebično pomagala, uspostavile i potpunu hegemoniju ovih prostora iz doba bahatih i nametljivih Karađorđevića. Sada, posredno, preferiraju i na političko učešće koje negira crnogorski jezik i državu, a Crnogorce smatra ljudima koji su odabrali pogrešne roditelje i državu.

Državotvorna Crnogorska pravoslavna crkva je potisnuta, kada i njen poslednji Kralj, ali u svom dostojanstvu pomno postoji sa svim svojim svijetlim tekovinama nacionalnog bića Crnogoraca koje je sačuvala. Svojom obnovom državnosti krupan iskorak čini samo spoljna politika jer je po svojoj efikasnosti suprotna onoj unutrašnjoj o čemu govori i naše članstvo u Ujedinjenim nacijama. Dogodio se i najveći civilizacijski čin savremene Crne Gore time što je kao suverena država u visokom državničkom stilu, prijateljski pružila ruku čitavom svom okruženju. Na prostorima Crne Gore je od pamtivjeka postojao suživot mnogih naroda poniklih iz različitih tradicija. I svaka od tih tradicija unosila je u biće male Crne Gore nešto jedinstveno, poput boje, tako da je ona danas u mnogo čemu bogatstvo različitosti. Svi ti narodi su međusobno isprepletani zajedničkom istorijom, svecima i junacima, u kojoj su sve tri konfesije održavale i stare jedinstvene tradicije, objedinjene u kultu Svetog Vladimira¹ i zajedničkom hodočašću na Rumiju², kao malo đe u svijetu, obnavljajući memoriju svog zajedničkog porijekla i održavajući građanski sklad i harmoničan vjerski suživot istoka i zapada. (Na mjestima đe se razdvajalo Istočno od Zapadnog Rimskog carstva, Otomanska imperija od Evrope.) Tu živu, autohtonu, tradiciju koja sama za sebe govori više od oficijelne istorije ovog podneblja nijedna Vlada nije našla za shodno da zakonima zaštiti, već nemarom ugrožavala njeno postojanje. To jedinstvo različitosti i tolerancije je prisutno na cijelom prostoru Crne Gore, što je istorijski – tradicionalno čini velikom među državama. Mada smo u rasporedu moći materijalnih veličina velikog svijeta, malih mogućnosti, to nas ne čini ništa manje vrijednim i važnim, jer naš ukupan prirodni i kulturološki sadržaj prevazilazi naše geografske, privredne i lokalne okvire.

Ali, nije dobro da crnogorsku istoriju ne poznaju ni crnogorski građani, jer, nepoznavanje svoje vlastite istorije vodi mnogim posljedicama koje su očigledne danas: kompleksima, manipulacijama, zakrivljenim vrijednosnim sistemom, pa i ropskoj kolonijalnoj svijesti. Pored bogate istorije i nepovoljnih okolnosti u ratovima i „privatizacijama“ pustošenoj Crnoj Gori, uvijek je postojala hegemonija i veliki potencijal znanja koje su znali iskazati mnoge darovite ličnosti iz raznih oblasti. Neke od tih ličnosti su malo poznate i nama kao i svijetu, a neke smo velikane prihvatili tek onda kada su stekli svjetska priznanja³. Ipak, od svih oblasti u nauci, kulturi i umjetnosti, od prve freske – portreta crnogorskog kralja Mihaila⁴, prije hiljadu godina do danas, savremena likovna umjetnost je među prvima stekla najveća priznanja i uvažavanje u Evropi i svijetu. Time je dokazala da je najveće ovaploćenje duhovne snage ovog naroda u modernom svijetu. Za to su najviše zaslužni njeni prvi likovni stvaraoci, afirmisani između dva svjetska rata koji su svoje obrazovanje sticali po svijetu. Svjetska priznanja i afirmacije nisu bila teška i udaljena iz jednog Pariza kada je riječ o istinski talentovanim stvaraocima. Tako je duhovnost epskog naroda čiju okrutnu istoriju čini nepregledni mozaik herojskih ličnosti, ali i svesrdna, topla ljudska riječ koja se najbolje razumije i odzvanja u pejzažima iz kojih je ponikla, dostojanstveno pristupila ukupnoj kulturi savremene Evrope. Taj elementarno snažan svijet u neposrednom čvrstom jedinstvu epske surovosti života i lirske topline doma, nosili su likovni stvaraoci odlazeći da žive izvan Crne Gore.

Umjetnici koji su se vraćali Crnoj Gori ostajali su da tavore u institucijama sistema. Prije i poslije rata, visokog razumjevanja za likovno stvaralaštvo gotovo da i nije bilo, već je vrednovanje u potpunosti zavisilo od priznanja iz drugih sredina koje su imale izgrađene kriterijume. Ali dosta toga se prepuštalo volji birokratskih ili partijskih funkcionera i njenoj Bijeloj knjizi. To je i jedan od razloga da Crna Gora nikada nije imala moduse za afirmaciju svojih umjetnika, niti valjane kritičare da vrijednosne sisteme stvaraju i postavljaju. Ali, umjetnici su poslije rata prevazilazili lokalne okvire, jer su imali mogućnost da nesputano izlažu svoje stvaralaštvo širom Jugoslavije, što je laskalo republičkim partijskim vlastima. Umjetnicima se počelo pomagati na razne načine, onako kako su tadašnje mogućnosti i prilike vezane za izlazak iz zaostalosti dozvoljavale.Tako su došla vremena stvaranja muzeja: država je otkupljivala gotovo sva likovna djela sa pojedinih izložbi, ali su iz neznanja mnoga najvrednija, kapitalna djela najslavnijih crnogorskih umjetnika ostala van Crne Gore, kao i sami stvaraoci i njina vrijedna iskustva.

Entuzijazam za stvaralaštvom i izlaganjem je rastao, kao i nivo kvaliteta. Ta izlaganja su širila ugled Crne Gore, pa se u Jugoslaviji stvorila opšta slika da su Crnogorci predodređeni da budu dobri likovni umjetnici. Biti likovni umjetnik postalo je popularno zanimanje. Danas je mnogo gore, samim tim što se prostor suzio, šira verifikacija i dokazivanja kvaliteta usahla a spekulacije nagrnule. Ona Jugoslavija je imala visoko postavljene standarde i bila je kritički moćna da sačuva kvalitetno likovno jezgro od nametljivih nevrijednih spekulacija. O tome govore svi ondašnji muzeji. Kada su kriteriji nestali šljam se povampirio, pa kao kulturtregeri „sami“ pristižu a neke trikstere⁵ i dozivamo kao specijalne goste.

Tu su da nam jeftinim trikovima popune otetu stvarnost „čudom“ koga nema, kao šarena laž za poslednje budale. Sada,„tupave umjetnosti“, intervencionizam, jeftin kič i plagijat neometano cvetaju i kao turistička ponuda – pa ga nesmetano uvozimo, urušavajući time i ono malo preostalog zdravog prostora za razvoj sopstvenog stvaralaštva. Paradoksalne protivrječnosti eskaliraju, uslovljavajući opštu pometnju, devalvirajući i onako loše finanasijske mogućnosti namijenjene kulturnom razvoju. Bivši ponos i dobre reputacije crnogorske likovne umjetnosti se tope u stihiji koja traje decenijama, dok tripanoza u kulturi u ime kulture parališe njen razvoj i normalan protok. Najbolje ogledalo realnosti su privatne galerije koje se guše u kiču inostranog porijekla. Kakva muzika takav narod i država⁶. U apsurdu nametnute trke sa biznisom umjetnost je u startu izgubila bitku a javna riječ o problemima u kulturi zanijemila. Usahla je i slobodna građanska svijest, valjda zato što nikom nije u opisu radnog mjesta. Skinuta je sa repertoara i pozorišta, pa je sada glume samo politikanti pred kamere u svojim nadahnutim samoljubivim i površnim deklaracijama. U duhovitom i paradoksalnom scenariju naše realnosti najbolje se iskazuje neuništivost ironija. Decenijama u našoj ambijentalnoj kulturi najbolje cvjeta samo ambijentalna politika i njena nametljivost koja se uvijek reflektovala na sva ostala dešavanja. Pod plaštom „državnih interesa“ sav medijski prostor popunjen je rekla-kazala partijskim rivalitetom i nesuglasicama kao svojevrstan teror i diktatura. Ta forsirana verbalna „politika“ pred kamerama je u mnogome devalvirala kulturološki prostor i njegov sadržaj jer je jednako ostvariva u kafani kao i u skupštini. Verbalizmi su verbalizmi. Zna se ko je većina i kod koga su ključevi svih brava – osim stvarnosti. Opozicija i mediji su tu da parališu stvarnost „senzacijama“, kao zamjeni za život , na koju su naśeli svi. Jer, neki neriješeni problemi su namjerno tu da stvore konfuziju u nametnutom improvizovanom političkom moratorijumu i odvrate pažnju u ironiji sudbine od tavorenja i realnosti lošeg života.

Prvi je Hese rekao nešto što svaki čovjek zna: „Ne postoji stvar koja se ne može dovesti u red. Sve zavisi od naših sposobnosti“ . Sadašnja paralisana stvarnost govori da se polarizovano partijsko društvo postrojilo u regate okrenute različitim ciljevima i pravcima, pa se tako i vesla dok nas Evropa čeka. Namjere izgledaju iste a ciljevi različiti. Politička moć i nemoć se rugaju volji glasača, žrtvama svojih tvorevina. Nekom zablude i tavorenje a nekom korist. Zavladali privilegovani veliki čitači „jake“ literature, a ispod „podzemna tutnjava ispod svake rečenice“, dok im iz Kliverovih rukava ispadaju razni mobilni, utisci i alatke. Obične formalnosti predstavljaju kao mukotrpan posao, pa u pobjedi zanosa nad iskustvom po trojica nose jednu slamku – što bi rekao narod. Prepisuju zakone i amandmane pa sastavljaju i krpe poput mozaika iz bezbroj unikatnih usitnjenih parčića. Toliko su neki stvarni da se ne mogu ni zamisliti. A, kako i ne bi kad sve partijske aktivnosti obavljaju poslanici raznih promašenih profesija – našli sebe u politici pa ćeraju u inat. Jer treba tolike seoske ustave i mentalne proizvoljnosti prilagoditi evropskim standardima. A svako selo ima najmanje po jedan ustav. Tu su još domaći magnati sa specijalnim ovlaštenjima. Nije lako, jer tu ne maže ništa ni Venecijanska komisija, pa zato nije trebalo ništa ni počinjati jer je svaki dogovor unaprijed nemoguć.

Davno je Špengler rekao: „Jezik i istina se isključuju“. Svi zbore crnogorski ali ga različito doživljavaju kad pišu, kao i Ustav. Neki politički fideista u uobičajenom poslaničkom šarmu već veli da neće ni đecu u školu šiljat jer mu je sve presmrđelo. Drugi iz druge stranke „savjesno“ potvrđuje da je to legitimno. Eto ti dogovora u čas pred kamere za kulturno vaspitni program nacije. —————- ¹ Sveti Vladimir, sin Petrislavov je prvi poznati crnogorski knez koji je vladao hrišćanskom Dukljom do 1016., godine. Živio je prije podjele Hrišćanstva i pojave Muslimana, pa njegov kult objašnjava istovjetnost istorijskog porijekla naroda, ali i o Hrišćanstvu na ovim prostorima, koje je bilo u potpunosti ustanovljeno mnogo prije od Raških Nemanjića. Taj sačuvani fenomen je izuzetna antropološka znamenitost danas i svijetu. ²Ova tradicija je nastala spontano u XI vijeku i zadržala se bez obzira na kasnije vjerske promjene koje su se desile u Crnoj Gori. U davnoj prošlosti, u starom vijeku, ovakve pojave su bile česte i nastajale su razlišitim povodima: u Persiji pod vlašću Ahemenida kada su se spontano stapala božanstva Ahura Mazde i Mitre, ali i drugih: zurvanizam, manihejizam koji je stizao i na Balkan do bogumila. Grci su svoje bogove izjednačavali sa Egipatskim. Aleksandar Makedonski se predstavljao kao Amonov sin, prihvatio je i božanstva Persije i Vavilona kao svoja, a prvi je zagovornik i omonije. U Kini mnoge tradicionalne religije i Taoizam sa Budizmom. Justinijan je izjednačavao stoičku etiku sa hrišćanskom pa je ukinuo stoičku školu u Grčkoj da bi stoički orjentisan narod uputio u Hrišćanstvo.

Držeći u kolonijalnom ropstvu Indiju, Englezi su uticali na Radakrišnana da Budizam i Brahmanizam približi Hrišćanstvu u nadi da lakše zagospodare tom zemljom koja ih je smatrala uljezima. ³Svjetske hohštaplere naša je malograđanština primala uvijek lako i objeručke kao „civilizacijske“ simbole. Tako je i sa prirodnim ljepotama. Više se volimo gužvati na metar morske plaže koje mnogi imaju nego jedinstvenu Taru sa kojom se može ponositi i sva Evropa a koja je poznatija i od države. Više bi učinio dobar hotel u Šćepan polju no sve ambasade, hoteli i ostale penzionerske destinacije koje imamo. ⁴Proglašen kraljem 1077.,godine. Vjerovatno, u jednoj od dvije ranohrišćanske bazilike u Duklji. ⁵ Engleska riječ trickster znači – prevarant. Prvi je u nauci upotrijebio američki antropolog Pol Radin. ⁶Platon je govorio da se po muzici lako može utvrditi kakva je država.

 

Bratislav Bato Medojević

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=1802

Objavio dana Sep 9 2011. u kategoriji Stav. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Log in | Administrator SPETROV