I bi tama

Dvanaest i četrdeset pet. Još jednom sam pogledala na sat, po ko zna koji put od jutros. Nikad ranije nijesam imala taj običaj ali u poslednje vrijeme je učestalo. Ponekad ne prodje ni cio minut izmedju dva bacanja pogleda na tu spravicu sa moje lijeve ruke. A ničeg neobičnog na tom satu nema što bi tjeralo da tako često gledam u njega. Običan ženski četvrtasti satić. Poklon od oca za osamnaesti rodjendan. Ovo je, vjerovatno, bitan podatak jer, ponekad mi se činilo da taj sat više služi kao svojevrsna opomena na to da nijesam dijete, da sam punoljetna i koliko-toliko zrela osoba. Zaista je češće uspio da me opomene na tu činjenicu, nego što mi je davao do znanja kako vrijeme neumitno prolazi. A ono je stvarno prolazilo i prolazilo i prolazilo. I prolazi i dalje. I stvara istoriju od svakog trenutka i svega što se zakačilo za njega. I tih dvanaest rečenica prije ove su dio neke male istorije. Već je stvorena jedna nova prošlost. Bliska, uhvatljiva, svježa, ali ipak prošlost. Sve se to bilježi negdje, za sve postoji knjiga. Popunjavaju se police novim i novim istorijama, malim i velikim. Meni sad treba jedna najveća i jedna najmanja. Zapravo mi se čini da tražim prvu knjigu istorije i poslednju knjigu istorije. Najstarije i najnovije izdanje. Najradije bih ponijela sve istorije ovoga svijeta sa sobom, svaki papiri?. Pomoći će mi u jednom dokaznom postupku. Pentram se po stolicama i policama, tražim i lomim se. Visoka sam. Jedna od viših u svom društvu. Zašto mi se sad čini da sam tako mala, niska, minijaturna? Zato što ne mogu da dohvatim onu debelu knjižurinu sa vrha police? Nema veze. Sigurno će je dohvatiti neko drugi. Ko zna koliko nas se krvi sa onim nadmenim idiotom i koliko nas traži dokazni materijal. Mada, ova biblioteka je prazna. čudno. Nema čak ni bibliotekara. Ja sam ušla, nije bilo ni zaključano. Zdravooo! Ima li koga?! Heeej! Hm… Nije ni važno. Sad je 13h, velike su vrućine ovog ljeta, vjerovatno je bibliotekar skoknuo po neki sok i računao da u ovo vrijeme neće niko doći. Ali zašto nije zaključao? I posle te nedoumice se sjetih kako je jednog ljeta na gradskom trgu jedan čovjek pradavao knjige koje bi preko noći samo pokrio najlonom i išao kući. Ujutro, kad bi se vraćao na posao, nalazio je sve onako kako je ostavio, pedantno složeno i lijepo raspoređeno. Kad sam prišla jednom da vidim ima li nekih novih, interesantnih naslova, ne mogah a da ga ne upitam kako se ne plaši da će mu neko uzeti te knjige koje ostavlja „same“ na trgu. Odgovorio mi je začuđeno, kao da sam mu postavila najgluplje pitanje na svijetu: „Pa, ja prodajem knjige. Ljudi koji čitaju neće ih ukrasti, čak im je i zadovoljstvo da plate za dobru knjigu. A onima koji ne čitaju, knjige i ne trebaju.“ Nasmijah se sad kao i onomad. Napisala sam na nekom starom parčetu papira da sam uzela knjigu „Istorija svijeta“, izvinila se što nijesam sačekala, tome dodala i da sam u velikoj žurbi i potpisala se. Bibliotekar me poznaje. Neće praviti problem.

Odoh sad da nađem onog gada. Neka se samo pripremi. Imaće šta da čuje!

– 2 –