Gimnaziji ne treba saradnja

Već neko vrijeme je poznata činjenica da je obrazovanje, kako osnovno tako i srednje i visoko, u Crnoj Gori na nedovoljno organizovanom nivou. Najočitiji pokazatelji ovog stanje jeste opšta kultura prośečnog maturanta, ma koje gimnazije u Crnoj Gori, položaj književnosti u mlađih pokoljenja, potpuno izuzeće ikakvog učešća samog učenika u procesu obrazovanja i koncipiranja nastavnog programa kao i suštinski propusti u nastavi matematike za studente tehničkih fakulteta. Popularna kultura, strah od „nepotrebnog znanja“, nametljivi sadržaji, brze ali neprovjerene informacije i prečice u procesu saznanje upravo su ono što je naškodilo obrazovanju u Crnoj Gori, ali malo je reći da ovo nijesu zapravo nedostaci nego izazovi za sredinu kojoj su glavni ciljevi na državnom nivou znanje i zdravlje građana. Međutim, cilj običnog Crnogorca, ma koji nacionalni epitet on sebi nadijevao, jeste preživljavanje; dok se pitanje „šta znači preživjeti“ ovisno od položaja u društvu i moći tumači. Neko u tome vidi luksuz koji je nužan za uljepšavanje ovog zemaljskog života dok je to kod drugih puka borba protiv nemaštine. Oba stereotipa, pošto ovđe govorim o ljudima bez ideala, iste su strukture. Razlika je samo u finansijskog moći. I jedan i drugi, ali svak na svoj način, vodi borbu protiv smrtnog dana. Ubija vrijeme. Ipak, ne može se sam čovjek teretiti koliko onaj koji iznalazi i nameće drugima ove uloge.

Redakcija Zrcala imala je nedavno priliku da se suoči iz prve ruke suoči sa krivopućem crnogorskog srednjoškolskog obrazovanja; mi smo namjerili da sprovedemo anketu u pojedinim gimnazijama sa ciljem da steknemo što bolju sliku o načinu pristupanja mladih književnom stvaralaštvu i jeziku. Dva naša saradnika su koncipirala anketu i prijavili je dvijema gimnazijama; onima koje su nam bile u neposrednoj blizini – danilovgradskog i podgoričkoj, dok su u planu bile još poneke. Prvo smo šćeli stupiti u saradnju sa Gimnazijom „Slobodan Škerović“ kao najbrojnijom institucijom toga tipa u Crnoj Gori, koja na riječima važi za elitnu škola koja je pod novim rukovodstvom daleko otvorenija za saradnju nego li dosad. Nažalost, rukovodstvo je odlučilo da nas osujeti u toj namjeri. U početku smo dobijali odgovor na poslate mejlove, i čak poveli nekoliko razgovora na tu temu, ali je konačno rješenje bilo odgođeno zbog prečih obaveza. Sredinom oktobra smo poslali anketu u želji da dobijemo ma kakvo mnjenje koje ima jednoznačan smisao: ili da ili ne. Prošle neđelje smo dobili, poslije četvrtog dolaska u gimnaziju, da im je potrebno mišljenje Ministarstva prosvjete Crne Gore povodom projekta koji mislimo da pokrenemo. Zbilja, čekali smo preko mjesec dana da bismo bili odloženi. Na naše zahtijevanje za obrazloženjem povodom tako kasnog odgovora koji je za nas odgađanje nam je bilo rečeno da nijesmo ni razmatrani bili. U međuvremenu danilovgradska gimnazija nije nikakve dodatne uslove postavila i zahvalna bila za uključenje u projekat kojemu je doprinio bivši učenik. Ipak, Gimnazija „Slobodan Škerović“ nije imala sluha za za projekat bivšeg učenika koji se tokom studija angažovao za kulturno-umjetnički časopis jer ministarstvo nije (još) dalo saglasnost.

Kakva je uloga profesora, direktora i učenika u ovakvom obrazovnom sistemu đe jedna škola ne može sama da rastumači valjanost projekta? Sporim da postoji ikakva vrijedna uloga ovih triju stubova škole kad se za mišljenje mora trčati nadređenom. U kakvu obogaljenu ulogu ministarstvo prosvjete stavlja crnogorsku gimnaziju, koja je odskočna daska za buduće crnogorske intelektualce, kada ona ne može vannastavne aktivnosti sama uskladiti i saradnju sa nevladinim udruženjima u skladu sa sopstvenim nahođenjem i iskustvom koncipirati? Važno je šta reče ministar, inspektor ili ko već iz ministarstva prosvjete; dok niko ne zalazi u kvalifikacije onoga kojemu su date određene nadležnost. Na koji način profesor i učenik doprinose procesu saznanja u školi? Upravo ovakvo stanje u nižim granama školstva onemogućava ma koje dviženje onih sa najviših pozicija crnogorskog obrazovanja.

Po svemu sudeći, školska rukovodstva su dobrim dijelom izvršna odjeljenja ministarstva u školskim institucijama, o čemu svjedoči da su direktori mahom članovi pobjedničke partije sa lokalnih izbora. Osnovno saznanja o slobodi razumijevanja gradiva, potrage za istinom, nalaženjem sopstvenog jezika u oblasti po sopstvenim nahođenju i slobodna nadgradnja stečenog znanja jeste zanemarena. Ovako centralizovan nastavni program nikome nije na dobiti.

Mato Kankaraš