Don Niko Luković – Ana Marija Marović

ISKUŠENJE

 

Roditelji su u svoju kćerku polagali sve nade obitelji, nastojeći da je čestito udaju. Anine umne sposobnosti – već se bila pročula kao umjetnica – rijetke vrline, tjelesna ljepota, k tome imetak roditelja, bili su povodom da su mnogi ugledni mladići prosili njenu ruku. Jedan prijatelj kuće Marovića, Dobroćanin, želio je Anu udati za svoga sina. Često je dolazio sa njim u posjetu Marovićima, osvrćuć se upadljivo na djevojku. Ona, u svojoj prostodušnosti, nije shvatala pravi cilj tih čestih posjeta. Kada je majka uvidjela da joj kćerka nema pojma o čemu se stvarno radi, jednog dana je pozvala na samo i objasnila joj razlog čestih posjeta dobrotskog prijatelja, i očitovala joj želju svoju i svoga muža, da je udaju za njegovog sina. Pustimo da Ana priča dalje: ,,Pozivajući tebe, moj Gospode, ovako sam odgovorila: Ne bih se protivila da uzmem za životnog druga onog kojega mi ti, majko, predlažeš, da me je Bog predodredio za udaju, ali sam svoje srce poklonila jednom mnogo boljem zaručniku, Isusu, kojemu sam na dan prve sv. Pričesti zavjetovala svoje djevičanstvo. Stoga, ni sada ni nikada se neću udati za nikoga’’.[19] Taj odlučni odgovor djevojčin zaprepastio je majku i oca, koji su u njoj gledali srećnu budućnost svoje kuće. Putevi su Božji drugačiji nego li ljudski. ,,Samo da joj što drugo ne dođe na pamet’’, rekla je gospođa Marović. A uprav je to ‘’drugo’’ bila Anina živa čežnja, naime da se Bogu posveti u samostanskom životu. Tek što su joj roditelji došli do tog saznanja, izbila je u kući prava oluja: ,,Radije bi je vidjeli mrtvu, nego li zatvorenu u samostanu’’.[20] Sada su za Anu nastali teški dani. Morala je da izdži ljutu borbu sa roditeljima, koji – iako čestiti i dobri kršćani – nijesu mogli da se pomire sa odlukom svoje jedinice, tim više što su predosjećali kritična vremena za svoje trgovačko poslovanje, jedino sredstvo njihove egzistencije. Djevojčina borba je bila tim teža, što se sva rodbina bila kao urotila protiv njene odluke. Pored ostaloga, stavljali li su joj pred oči i to, da bi kao kršćanska supruga, i eventualno majka, mogla da steče pred Bogom mnogo veće zasluge, jer bi na taj način povećala broj kršćanskih obitelji koji je u Mlecima, pod uticajem novih ideja, bio počeo opadati. Jedan Anin stric, razočaran njenim stavom, više nego li sami roditelji, smatrao je odgovornim za to svećenika Canala koji je, tobože, svoju štićenicu na to naveo. Toliko je uticao na oca i majku, da su i oni, iako teška srca, riješili da svećenika udalje od svoje kuće. Zamislimo kako je to teško palo na plemenitu djevojku, koja je bila toliko zahvalna svom učitelju i duhovnom vođi. Ali nije bilo dosta ni to, nego je još k tome Ani bilo zabranjeno pristupanje na sv. Sakramente, osim jednom u mjesecu. Oduzete su joj bile sve nabožne knjige, nije smjela slušati propovijed pa ni sv. Misu, nego samo u nedjelju. A ta su joj iskušenja trajala ništa manje nego li punih pet godina dana, koji su joj bili najteži u životu prema njenom priznanju. Pobožna se djevojka kroz čitavo to dugo vrijeme sjećala onih svetih djevica-mučenica iz knjige ,,Leggendario delle vergini’’ i čvrsto je vjerovala, da će joj Bog, kojemu je te žrtve prinosila, pomoći i dati snage da ustraje u svetoj odluci. I, zaista, dobri nebeski Otac joj je pomogao. Sva nastojanja roditelja i rodbine lomila su se o njen čvrsti stav. Svi su, napokon, došli do uvjerenja, da je djevojka pozvana na nešto više i pustili su je na miru. To je bila pobjeda jedne skromne i velike duše.

Ana je znala, da je sve svoje darove primila od Boga, da ih upotrijebi Njemu na slavu i za dobro bližnjega. Odlučila je, da sve to, a osobito djevičanstvo, Bogu neokaljano povrati i to sa kamatama kao onaj vjerni sluga u Evanđelju: ,,Dobro, slugo dobri i vjerni, budući da si bio u malom vjeran, nad mnogim ću te postaviti; uniđi u veselje Gospodara svoga’’. (Matej, XXV, 21).

Sveta čistoća bila joj je najmilija krepost, koju je čuvala kao zenicu oka. Nikada nije dala pristupa u svoje srce ma kojem smrtnom biću. Iako je kao kći uglednih roditelja, morala s njima da posjećuje brojne mletačke obitelji i da prisustvuje priredbama, koje su u Mlecima bile česte i tradicionalno privlačne, osobito u pokladno doba (‘’Mletački karneval’’), duša joj je bila neprestano sjedinjena s Bogom.

Kada se, npr. nalazila u kafani ‘’Florian’’ na trgu sv. Marka, koju su u svoje vrijeme posjećivali znameniti ljudi kao Goethe, Byron, Wagner i drugi, srcem je bila pred Svetohraništem Bazilike, a mozaici njenog pročelja, koji se pod zracima na zalazu sunca kupaju u zlatu, dočaravali su joj rajsku slavu. Za vrijeme predstava i Verdijevih premijera u čuvenom pozorištu ‘’La Fenice’’ povukla bi se u sebe i razmišljala o vječnim dobrima. Jedna njena prijateljica, sa kojom je bila u društvu za vrijeme priredaba, pripovjedala je, da kada bi prisustvovale istorijskim regatama na Canal Grande, s njom je razgovarala samo o duhovnim stvarima. Kada je austrijski car Ferdinand posjećivao Mletke, mislila je na susret sa svojim Spasiteljem u nebeskom carstvu.

Sve te profane svetkovine kojima je, po svom društvenom položaju, morala prisustvovati, u njoj su budile još veći žar ljubavi prema Isusu i vjerskom životu. Tako je još u svijetu živjela povučeno kao redovnica, te su joj se svi divili.

Djevojka koja sklapa zemaljski brak treba za ljubav jednoga da se odreče svih ostalih ljudi, tako i djevica, koja je izabrala za svog zaručnika Hrista, treba da jedino ljubi Sina Božjega.

Pored svete čistoće i poniznosti, o kojoj će kasnije kao redovnica dati dirljivih primjera, njena osobita vrlina bila je ljubav prema siromaštvu, što treba naročito podvući kod kćerke imućnih roditelja. Znala je, da onome koji živi s Bogom ništa ne fali. Briga i ljubav za zemaljskim dobrima čine disharmoniju u duši koja je posvećena Bogu. To bi bila nepravda prema vječnom Zaručniku, koji kaže: ,,Ištite najprije kraljevstvo Božje i pravdu njegovu i ovo će vam se sve dodati’’. (Matej, 6, 24-33). Toga je bila svjesna Ana Marović, pa je jedva čekala čas kada će ostaviti roditeljski dom i svijet i živjeti skromno i siromašno sa svojim duhovnim sestrama, ali tako da se posveti ne samo kontemplativnom životu, nego da uzmogne kao redovnica više koristiti bližnjem u socijalno-karitativnom pogledu, što je – poslije velikog napora – na koncu i postigla.

Međutim, ona je još u kući svojih roditelja razmišljala na koji bi način mogla da bude od koristi bližnjemu, pa se jednom prilikom obratila kardinalu Monico sa upitom: ,,Što bih ja morala raditi za moga Boga?’’ Kardinal joj je odgovorio jednim sonetom za koji je uzeo motiv godišnjicu njenog krštenja. On je to zamislio ovako. Da joj se, odmah posle krštenja, javio anđeo, koji joj je pružio ,,zlatno pero i kist’’ i rekao: ,,Nemoj nikada napustiti visoku misiju: slikaj i piši!’’[21] Naime, kardinal je u djevojci opazio talenat, pa je želio da ga upotrijebi na slavu Božju i dobro bližnjega. I u tome se nije prevario. Ana se odazvala kardinalovoj želji, jer je u sebi osjećala dar Božji i smatrala, da je to Božja volja.

_____________________________________________

[19] Ferd. Apollonio, op. cit. p. 37.

[20] Ibidem, p. 39.

[21] Ibidem, p. 96.

 

Naredna strana

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=9130

Objavio dana jan 10 2022. u kategoriji Lik i djelo. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

1 Komentar za “Don Niko Luković – Ana Marija Marović”

  1. […] g. spominje se Matija Marović, zapovjednik i vlasnik “tartanele” sa sedam ljudi posade[1]. Zanimljivo je, da se u tom popisu gdje preovladavaju patronimici, spominje prezime […]

Ostavi svoj komentar

Prijava | Administrator SPETROV