Dan i noć u Butui

U organizaciji Narodne biblioteke Budve, u srijedu, 13. novembra promovisana je nova knjiga poezije Miraša Martinovića “Dan i noć u Butui” čiji je izdavač Narodna biblioteka Budve. O knjizi su govorile recenzentkinje pjesničke zbirke mr Božena Jelušić i profesorica Zorica Joksimović i sam autor, Miraš Martinović. Promocija je dio programa obilježavanja  Dana Opštine Budva.

Antički gradovi su, ističe autor Miraš Martinović, oduvijek bili negova opsesija, a Butua je za njega odavno postala važan topos kroz koji se na najbolji način oslikava njegova poetika. Pjesnik se pita kako prići jednom gradu ili ostacima grada, urbaniteta koji potiče iz doba antike, iz najstarijih vremena, pretpostavlja se da u temljima Budve stoje ilirski temelji: „Kako odgonetnutu zagonetku grad, kako mu dati život? Kako ući do njegovog mitsko bića, u ono njegovo mitsko najstarije, u legendu koja ga čuva. Kako otvoriti legendu?  Sa legendama nije baš tako lako. Za njih treba imati specijalni ključ, ali prije toga treba naći taj ključ? Bez njega se ne može. Čime otvorti njegove kapije, čime otvorti kapije vremena? Kako proći kroz vrijeme, tu nikada odgonetnutu zagonetku koja vam se smiješi. A osjećate da treba to da učinite, da vas nešto nedoljivo mami, to je onaj stvaralački impuls, koji kada se javi, morate slijediti. Tako sam i ja zastao pred svim tim pitanjima. I nijesam dugo čekao. Javila mi se ideja, u ruševina vjekova, pronašao sam ključ, mjesto odakle krenuti, put kojim treba ići.“ Budvanska helenistička i rimska nekropola otkrivana je 1938. godine i tada su pronađene brojne dragocjenosti, čak je po sedamdeset eksponata naleženo u nekim grobovima, što svjedoči da je Budva u neko vrijeme cvatujuće, a to su II – III vijek nove ere živjela urabnim životom, a njeni stanovnici sa  visokim standardom – ističe Martinović. „Prepisivao sam imena sa stela, sačuvana u Muzeju i u knjigama, imena ljudi koji su nekada bili stanovnici ovog grada, koji su šetali njegovom rivom, divili se zijezdama,proljećna predvečerja, sve ono što mi se nametalo…. I šta sam tražio u ovim imenima, u njihovim, na  ovim natpisima, u ovim kamenim likovima? Tražio sam sudbine, ono što se ponavlja, što je uvijek svojstveno i moguće čovjeku. Tažio sam sudbine. Kroz njih sam oživljavao Butuu.“ Pomoću pezije je moguće oživjeti gradove, smatra pjesnik, jer je poezija neprolazno stanje, nepogriješivi ključ, kojim je sve moguće otvoriti.“ Idući uz pomoć artefakata koje sam pominjao i drugih koji i danas postoje, kao važnim znakovima na putu i pored puta, silazio sam u prapostojanje grada, u ono mitsko, u ledendu koja spava u njegovim temeljima… U legendu o Kadmu i Harominiji, kao osnivačima grada… Silazeći kroz  vjekove, kroz izumrle narode, spustio sam se do samog bića grada, do legende o njegovom osnivanju, tog temeljaca koji drži veliku imaginarnu građevinu zvanu Butua.“ Za pjesnik Miraš Martinović  ovo je Grad knjiga ili knjiga – grad u čiju je dubinu i davninu silazeći tragao za poezijom i našao poeziju. On je na kraju zahvalio izdavaču Narodnoj biblioteci Budve na objavljivanju knjige poezije Dan i noć u Butui.

Autorka predgovra mr Božena Jelušić u svom izlaganju je istakla da svojevrsni „lirski arheolog“ Budvi koja je njegova vječna inspiraija, posvećuje čitavu knjigu. O istoriji Budve svjedoči spomeničko nasljedje antike i srednjeg vijeka, a istoriji kao priči pridružuje se i jedna „lirska istorija grada“. „Naslovivši knjigu Dan i noć u Butui, Martinović je izvjesno u danu vidio cjelinu života, u kojem se očituju smjene godišniih doba i ljudskih života. A noć je tu kao još jedan znak pripadnosti grčkom civilzacijskom krugu. Jer Haosova kćer Nikta – Noć, često se produžavala voljom bogova, koji bi tako zaustavljali mjesec i sunce da lakše izvedu ono što su namjerili. Takvo jedno zaustavljanje vremena drevnoj Butui upriličio je Miraš Martinović. A potom u pjesmi Kapija zaključio: „Izašao iz grada / Vidio sam vas/ Vidjeli ste me/Dan otvorio sve/ Noć zatvorila sve.“ Profesorica Jelušić se osvrnula i na to da se sa literarnom strašću lijepo ujedinjuje i Martinovićeva inicijalna profesija – arheologija, te na sinkretičku poetsku praksu nazvanu „Iskopaj poeziju“: „Nije prvi put da se kod Martinovića može uočiti isto ono načelo koje je u Engleskoj pokrenulo sinkretičku poetsku praksu nazvanu Iskopaj poeziju (Digg the Poetry). Istina, Martinović ovdje pristupa arheološkim nalazima u sjenci muzejskih vitrina ili u sjenovitim „nišama“ grada, kao da osluškuje šapat sopstvene duše na prvom mjestu, a potom poziva čitaoca da se osvjedoči da je sve u vremenu povezano, ono što je bilo ili biva, sa onim što tek dolazi.“  Analizirajući Martinovićevu poeziju,profesorica Jelušić istče neke od njenih osobenosti: „Konstanta Martinovićeve literarne potrage je i u ovoj knjizi nepromijenjena – u pitanju su vječne, egzistencijalne teme, kojima uostalom i započinje povijest svjetske književnosti. Zato i u Danu i noći u Butui Martinoviću ponajviše odgovara svečena elegičnost i trohejski ritam kadenci. Međutim, margine tišine postaju još značajnije u odabiru eliptičnih stihova i kraćih lirskih formi slobodnog stiha.“

Autorka pogovora, profesorica Zorica Joksimović u svom eseju navodi „Dan i noć u Butui“ Miraša Martinovića je djelo koje na najneposredniji način svjedoči o poimanju riječi, kao poruke „u kamen uklesane“,  besjede o životu Riječi, rođene da živi.  One što priča kad bogovi zaćute, a pjesnici  u njihovo ime zbore. Ovo  pjesnikovo hodočašće, je nadosjetilno i prekosvijetno putovanje  kroz vrijeme od prije dvije i po hiljade godina, kako bi se ostvarila komunikacija sa duhom Budve. To je onaj put spoznaje od fizičkog ka metafizičkom, ono što ostane kad sve prođe, kada se čuje govor kamena i glas iz dubina njegovih…“  Putovanje milenijumima unazad, iskazano je pjesnikovom potrebom da riječju stvori „imaginarnu biografiju“ grada Budve – navodi Joksimović : „Pritom se iz laboratorije njegovog stvaralačkog bića rađa umjetnička transmisija i u tom smislu ove lirske iskaze uzimamo kao palimpsest. Iščitavajući zapise sa pergamenta jednog vremena, Martinović, sloj arhetipskog, naslijeđenog, prekriva drugim, poetskim, iz kojeg prosijava prethodni.  Sazidavši Grad nanovo „od sna i imaginacije“, on oblikuje „svoje, i lice grada“, vjerujući u njegovu postojanost; jer, što je čvršće i postojanije od riječi?!“ Ona je svoje izlaganje zaključila riječima: „Da Martinović nije toliko vjerovao u Riječ, njegova poezija ne bi mogla imati ovu „sažimajuću vatru“ kojom  je prožeta. Ne bi, u svom božanskom obliku pomirila iskonsko razdvajane epoha.  Zato, „Dan i noć u Butui“ čitamo kao tekst u tekstu koji će  nužno živjeti – kao tekst iznad teksta, kao onaj rukavac što se u njega uliva ili što Martinović pjesmom kaže:  „Riječ ne može nestati/ riječ ne može propasti/  život je u njoj“.

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=7838

Objavio dana nov 17 2019. u kategoriji Izvještaj. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Prijava | Administrator SPETROV