Da li smo mentalno zdravi?

Mnogi bolesnici jedne duševne bolnice su ubijeđeni da su svi drugi ludi, osim njih. Mnogi  teški neurotičari  vjeruju da su njihove opsesije ili histerični izlivi. normalne reakcije na donekle abnormalne okolnosti.

A šta je sa nama? Ispitajmo činjenice na uobičajeni psihijatrijski način. Mi smo, u zapadnom svijetu, za posljednjih 150 godina stvorili veće materijalno bogatstvo nego ma koje drugo društvo u istoriji ljudskog roda. A ipak nam je pošlo za rukom da poubijamo milione našeg stanovništva u jednom mehanizmu koji nazivamo „rat“ .

Pored manjih ratova, imali smo i veće kao što su oni iz 1870. , 1914. , 1939.godine. Za vrijeme tih ratova svaki čovjek je čvrsto vjerovao da se bori radi samoodbrane, zbog svoje časti, ili da ga Bog podržava. Narodi sa kojima se borimo često nam iz dana u dan izgledaju kao surova, iracionalna čudovišta, koja moramo pobijediti da bismo spasili svijet od zla. Ali nekoliko godina kasnije kada se uzajamno ubijanje završi, jučerašnji neprijatelji postaju naši prijatelji, a jučerašnji prijatelji – naši neprijatelji,  i ponovo, sa punom ozbiljnošću, počinjemo da ih slikamo odgovarajućim bojama u bijelom i crnom. U ovom momentu, mi smo spremni za masovno ubijanje koje će, ako do njega dođe, prevazići sva ubijanja koja je ljudski rod do sada izvršio.

Jedno od najvećih otkrića u oblasti prirodnih nauka je pripremljeno u tu svrhu. Svi gledamo sa izvjesnom mješavinom povjerenja i strepnje na „državnike“ raznih zemalja spremni da ih zasipamo hvalama „ako im pođe za rukom da izbjegnu rat“ , prelazeći preko činjenice da baš ti državnici izazivaju rat, obično ne zbog svojih rđavih namjera, već zbog rđavog vođenja poslova koji su im povjereni. U ovim izlivima prorušilačkog bijesa i paranoidne sumnjičavosti mi se ponašamo potpuno jednako kao civilizovani dio čovječanstva za posljednje tri hiljade godina. Prema Viktoru Šerbulijeu (Cherbulliez)od  1500.g.p.n.e.  do  1860.g.n.e. potpisano je oko 8000 mirovnih ugovora; za svaki se mislilo da će osigurati trajni mir, a nijedan nije prosječno trajao više od dvije godine.

Mi imamo, u Evropi,  90% pismenog stanovništva. Imamo radio, televiziju, internet, bioskope i svakodnevno novine za svakog. Ali, umjesto da nam daju najbolja ostvarenja prošle i dosadašnje književnosti i muzike, ova sredstva obavještavanja, dopunjena reklamama, pune ljudski um najjeftinijim škartom, kome nedostaje svaki smisao za realnost, i sadističkim maštarijama, koje bi ponekad sa ustezanjem prihvatila i polukulturna osoba. Ali, dok se na ovaj način truje um i mladih i starih, mi se blaženo staramo da se  „nemoralnost“ ne pojavi na filmskom platnu. Svaki prijedlog da vlade treba ba finansiraju proizvodnju filmova i radio-televizijskih programa koji bi prosvjećivali i oplemenjivali ljudski um naišao je na pobunu i optužbe u ime slobode i ideala.

Mi smo, u Evropi,  sveli prosječni radni dan otprilike na polovinu od onoga kakav je bio prije 150 godina. Danas imamo više slobodnog vremena, nego što su se naši preci, usuđivali da sanjaju. Ali, šta se desilo? Ne znamo kako da upotrijebimo stečeno slobodno vrijeme; pokušavamo da ubijemo vrijeme koje smo uštedjeli i srećni smo kada je još jedan dan završen.

Ipak, mnogi psihijatri i psiholozi odbijaju da prihvate pomisao da društvu, kao cjelini, može da nedostaje mentalno zdravlje. Oni smatraju da je problem mentalnog zdravlja u društvu, samo pitanje izvjesnog broja „neprilagođenih“ individua, a ne problem moguće neprilagođenosti kulture kao takve.
Kako su rasprostranjene mentalne bolesti u raznim zemljama zapadnog svijeta? Najviše iznenađuje činjenica da nema podataka kojima bismo odgovorili na ovo pitanje. U najboljem slučaju imamo neke tačne podatke za izvjestan broj zemalja, kao što su Sjedinjene države i Švedska, ali se oni odnose samo na broj pacijenata primljenih u mentalne institucije. Činjenica da više od polovine bolničkih kreveta u SAD zauzimaju mentalni bolesnici, na koje se troše sume od preko milijardu dolara godišnje, ne mora da znači samo porast mentalnih oboljenja, već isto tako i povećanu njegu. Neke druge cifre, međutim, više ukazuju na pojavu oštrijih mentalnih poremećaja.

Mentalno zdravlje se karakteriše u humanističkom smislu kao sposobnost da se voli i stvara, kao izlaženje iz rodoskrvnih veza sa porodicom i prirodom, kao osjećanje identiteta koje se zasniva na doživljavanj svoga „ja“ , kao subjekta i nosioca sopstvenih moći, kao poimanje realnosti u nama i van nas, to jest kao razvijanje objektivnosti i razuma.

Cilj života je da se proživi intezivno, da se čovjek u potpunosti rodi, da se potpuno probudi; da se prevaziđe ideja infantivne grandioznosti u shvatanju sopstvene mada ograničene moći; da se prihvati paradoks da je svaki čovjek najvažniji na svijetu, a u isto vrijeme da nije važniji ni od mušice ni travke.

Cilj života je da se voli život, a ipak da se prihvati smrt bez straha; da se podnosi neizvjesnost u najvažnijim pitanjima s kojima se čovjek suočava, a da se istovremeno vjeruje u sopstvene misli i osjećanja u toliko više ukoliko su stvarno lična; da čovjek može da bude sam, a u isto vrijeme i sa voljenom osobom, sa svakim čovjekom na Zemlji, sa svim što je živo; da slijedi glas svoje savjesti, glas koji ga poziva ka sebi, a da ne dozvoli da se javi mržnja kada glas savjesti nije dovoljno glasan da bi ga čuo i slijedio. Mentalno zdrava osoba je ona koja živi na osnovu principa ljubavi, razuma i vjere, koja poštuje život, svoj sopstveni, kao i život drugih ljudi.

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=1873

Objavio dana Nov 12 2011. u kategoriji Stav. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Log in | Administrator SPETROV