BEZAZLENOST JE IZVOR LJUBAVI

Šta je to bez čega ne može nijedan roditelj? Većina ljudi će automatski reći: „ljubav“ , što je zasigurno ispravno. Ali, potrebno je postaviti dublje pitanje : „Odakle ljubav dolazi? “ Sama po sebi veza ljubavi nije dovoljna, s obzirom na to da je krhka i ponekad se slama.
Svi mi vaspitavamo djecu u skladu s onim što zovemo ljubav, a ipak današnja mladež suočava se s strašnim problemima. Dublje od ljubavi nalazi se ono bez čega ne možete, a to je bezazlenost. Bezazlenost je izvor ljubavi. Bezazlenost, u smislu u kome je ovdje koristim, nije naivnost. Upravo suprotno. Bezazlenost je otvorenost. Zasnovana je na dubokom duhovnom znanju po nekoliko presudnih stvari.

Bezazlenost je znanje da možete da vodite svoju djecu, ali da ne možete da ih kontrolišete. Morate da budete otvoreni prema osobi u svakom djetetu, osobi koja je drugačija od vas. Ako ste bezazleni, ovu činjenicu možete da prihvatite smirenog srca. Bezazlenost je znanje da život nikad nije određen.

Sigurno je da će vaša djeca krenuti putevima koje ne možete da predvidite i da će činiti stvari koje vi nikad ne biste. Neodređenost je data jer život nije ništa drugo već promjena. Ako ste bezazleni, to ćete prihvatiti – odustaćete od potrebe da svoju djecu prilagođavate sopstvenim zamislima.

Bezazlenost je znanje da je ljubav dublja od površnih događaja. Na površini, djetetov put je nesiguran i težak. Svi mi želimo da naučimo djecu onome što je nama bilo najteže – želimo da ih poštedimo nepotrebnog bola. Ali, kad smo bezazleni, shvatamo da je površina života odmicanje od dubljeg puta kojim svaka osoba ide. To je put stvaranja duše.
Stvaranje duše događa se bod budnim okom duha. Možemo pomoći svojoj djeci u shvatanju suštinske važnosti duše, ali mi sami nijesmo odgovorni za njihov put. To je jedinstveni sporazum potpisan između svake osobe i njenog višeg Jastva. Ako bih sve to morao da kažem u jednoj rečenici, ona bi glasila: „ Bezazlenost je znanje da je vaše dijete vaše, a opet nije vaše.“

Svako je na kraju dijete duha. Odrastamo u pripadnosti nekoj porodici, ali to je vrlo površan vid pripadanja. Uglavnom pripadamo sebi, što znači svom duhu, duši ili suštini. Vidjeti dijete očima prave ljubavi znači vidjeti ovu iskru božanskog.

Lako je reći da je svako dijete jedinstveno i dragocjeno, al i bezazlenost je ono što čini takve riječi istinitim i pomoću bezazlenosti možemo dijete vidjeti kao dušu na putu stvaranja. To znači da moramo da odustanemo od nekoih duboko ukorijenjenih predrasuda o vaspitanju.

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=1879

Objavio dana Nov 12 2011. u kategoriji Uvjerenja. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Log in | Administrator SPETROV