Mustafić, u CNP-u, izmislio rupu na saksiji

Šekspirova drama Zimska bajka je, sa velikom  vjerovatnoćom, njegovo posljednje djelo koje je prikazano 1611. a štampano 1623. Nastalo je u periodu Šekspirove filosofske vedrine. Fabulu za tu dramu uzeo je iz prozne novele „Pandosto: trijumf vremena“ koju je 1588. napisao Robert Grin, pjesnik i dramatičar inspirisan tzv. grčkim ljubavnim romanom (II – IV vijek) koji je obnovljen u doba renesanse. Ali, na sadržaj „Zimske bajke“ uticao je i Bokačov „Dekameron“ i Euripidova „Alkestida“.

„Zimska bajka“ koja je, kako reče Vilijam Hazlit, napisana nježnijom rukom nego ijedno drugo Šekspirovo djelo ima mnogo one važnije, unutrašnje, umjetničke  istine: to je njena poezija, mjestimice najljepša koju je Šekspir napisao; to je i njen izvrsni humor; to je i njeno realističko slikanje ljudi i običaja Šekspirove Engleske. Poruka koju Šekspir šalje kroz vjekove je trijumf mladih koji hrabro koračaju ka sreći – smislu života;  stariji su opterećeni unutrašnjim sukobima što im zagorčavaju život. Ljubav pastirke i kraljevića govori o jedinstvu prirodnog i duhovnog u likovima – Perditi i Florizelu. Međutim, reditelj Mustafić to uopšte nije ni primijetio. Njegov par je opterećen seksualnom gimnastikom. Da bi apsurd bio veći oni vrhunske stihove vrište tokom te radnje pa izgledaju kao likovi iz neke loše komedije. Vrhunac besmisla i potpunog nepoznavanja bilo kakvih porodičnih odnosa je trenutak kada ulazi otac i prekida snošaj Perdite i Florizela kao da se radi o nekakvom đetinjastom nestašluku. Štaviše, on se te blage ljutnje brzo oprostio. Gledalac ima utisak da je to redovni običaj Perdite, te i ne izaziva čuđenje oca. 

Osnovna greška reditelja prilikom postavljanja ovog komada na scenu je pogrešno tumačenje ludila Leontovog. Ovaj kralj Sicilije posumnjao je čestitost vlastite žene ne zato što mu je nešto ‘najednom šunulo’, kako se može zaključiti iz Mustafićevog viđenja, već je u pitanju boljka koja je sazrijevala u njegovoj duši godinama. Leontova sumnja zapravo je sumnja u vlastitu sreću. On je ostvaren čovjek: kralj koji živi u dobrom braku, ima sina Mamilija, drugo mu je dijete na putu i ima sreću da u svoje najprisnije prijatelje ubraja odanog Poliksena i mudrog Kamila.  Leont ruši sliku sopstvenog idealnog života zbog paranoje.

Kod Mustafića vidimo Leonta kao neosnovano manitog čovjeka koji ne preza od drzluka da vlastitu ženu tresne od zemlju. Ovoga ni u naznakama nema kod Šekspira jer je riječ o junaku koji neće ni da pogleda, niti da čuje ženu jer nema snage da joj povjeruje. Glumac je bio na visini zadatka ali neadekvatno upućen od reditelja. Ni Leontovo kajanje nije uvjerljivo predočeno, u završnom činu.

Šekspirov Kamilo je plemić sicilijanski, ličnost visoke duhovnosti i čestitosti, savjetnik kralja Leonta i kralja Poliksena. Kod Mustafića Kamilo predstavljava više jadnog kuvarskog pomoćnika nego li otresitog i visprenog  kraljevog savjetnika. Međutim, ne treba krivicu svaliti isključivo na reditelja već i na glumca koji je imao zadatak da rastumači lik Kamilov. Riječ je o glumcu koji navodno ima izvjesno iskustvo dok je u potpunosti neuvjerljivo iznio ovaj lik. Upravo kao srednjoškolac koji je na dan škole izišao na scenu naučivši samo tekst pa kao bubalica deklamuje naučeno; niti ośeća, niti razumije ono što je nagruvao napamet.  Nemate utisak da čovjek stoji iza riječi koje izgovara već kao da je u pitanju monoton žubor. Stiče se utisak da je posrijedi nezainteresovani pjani podrumar koga je ‘Bura‘ izbačila u ‘Zimsku bajku‘.  Njemu se pridružuje rediteljev lik Pauline, osobe slabe dikcije, neuravnotežene glasovne snage koja bi, da CNP ima umjetničkog direktora, odmah dobila otkaz, nakon premijere. Ali, Mustafiću je za tu ulogu bila potrebna lijepa žena koja umije da nauči tekst napamet. 

Kod Šekspira Paulina je veličanstvena ličnost, hrabra i mudra žena, supruga plemića Antigona, pravi prijatelj nesrećne kraljice Hermione. Njeno srce je u umu i ona uvodi čitaoce i gledaoce u katarzu. (Pa zbog toga i idemo u pozorište!) Kao mitska Majka Sofija rodila je tri kćeri: Vjeru, Nadu i Ljubav. Njen muž, sicilijanski plemić Antigon, izuzetna moralna veličina, izgovara veličanstvene stihove zbog kojih suze radosti naviru na oči. Reditelj Mustafić zloupotrebljava ovu moralnu snagu da bi reklamirao funkciju reditelja. Glumac  je na trenutak izašao iz uloge Antigona s ciljem da prekine takozvanu iluziju predstave i obznani gledaocima činjenicu da reditelj stoji rame uz rame sa piscem a možda je čak i veći demijurg od pisca i tumači tekst po svojoj volji. Onda je, nakon dopisanog i izgovorenog teksta o međedu, objavio pauzu od 10 minuta.

Da bi rečeni idiotizam bio krupniji – pauza je objavljena prije kraja trećeg čina.  Inače, između trećeg i četvrtog čina postoji jaz od 16 godina koji Šekspir prenebregava uvodeći lik Vremena da bi rekao šta je posrijedi. Upravo tu sami Šekspir ruši iluziju pozorišta! Međutim, Mustafić je prepravio Šekspira i riješio da izlazi iz iluzije pozorišta onda kad to Šekspiru nije bilo namjera. Istina, reditelj je morao da riješi ovu scenu zbog nemogućnosti dovođenja međeda na pozornicu – ali mora se reći da je teško naći gori pristup nego što je Mustafić ostvario. On je zbog želje da se napravi  pametan uništio snažnu scenu ostavljanja nejakog đeteta u divljini. Ovaj priglupi rediteljski potez je samo bacilo u sjenku Antigonovo ‘Ajde dođi, medo! Antigon ima muda’, dok se ispod glumčeve kape izlivala crvena tečnost kako bi prikazano bilo da ga dotični međed razdire. Uzgred budi rečeno – glumac je probeśedio ovo prilikom šetanja unaokolo sa dvama saksijama koje su poput baglama pričvršćene bile za njegovu obuću. U publiku je gledao kad je na mikrofon govorio svoj monolog o međedu, kao da je međeda u publici vidio – što je prizemna provokacija.

Šekspirov Autolik, arhetip lude, lutalice, energične , svepristune i besmrtne koja istrajava u svojoj ludosti i zato postaje mudra –  za Mustafića je obični džeparoš i trgovac. Glumac je zaista bio na visini zadatka, ali mu je dato premalo prostora da bude u funkciji lude. Reditelj je ovaj lik zamislio kao zadnju kukavicu, koja se od straha uneredila u gaće.

Čak je samodovoljni demijurg-reditelj imao priliku da bude malo kreativan pa da na pozornicu postavi sat koji otkucava 16 minuta (minut simbolizuje prohujalu godinu) kako bi publiku obavijestio koliko je godina prošlo između trećeg i četvrtog čina. Umjesto kreativnog rješenja Mustafić izvodi nadrogirani lik Vrijeme, koji govori da je prošlo 16 godina tokom muzičke tačke izvođenja ‘Bohemian Rhapsody’ od engleskog benda Queen. Kod Šekspira Vrijeme je u ulozi Hora (Naroda) i on na svoj način saopštava kako je prošlo 16 godina.

Bože dragi, koliko reditelj nije dorastao genijalnom Šekspiru! Dinov narod u predstavi, u ulozi hora, pjevao je na engleskom Beatles, Queen… Veoma je loše to zvučalo kad su glumci falširali a izbor muzike anahron u odnosu na tekst. Da se reditelj opredijelio za Henrija Persela (Purcell) ili Vilijama Birda (Byrd) bio bi Šekspirov tekst sinhron sa muzikom. Ali, siroti glumci CNP-a igrali su ono što je reditelj  od njih tražio. Oni su pronijeli njegovu postmodernu ideju: sve je glib i smrad te da život koji živimo nema smisao. Zato se i nije slučajno desilo to što je glumačka postava ove predstave u liku naroda jurila i proklizavala do ruba pozornice te dizala prašinu i nanosila pijesak (koji je u funkciji snijega bio) u prve redove uz povike koji su potpuno izvan piščevog teksta. Nakon određenog vremena ovi povici su se prometnuli u psovke.

Muzika koju smo čuli i poplava saksija na sceni imali su jednu drugu priču koja nema nikakve veze sa Šekspirom. Piščeve junake Mustafić je tumačio u maniru srednjoškolca pa su njegovi likovi na sceni stalno teglili saksije i stavljali ih na glavu. Koji je bio naum reditelja sa ovim saksijama? Na engleskom jeziku za saksiju se kaže pot dok head znači glava pa se, onda,  dobija složenica pothead što na žargonskom engleskom znači marihuanac. Ovoj pretpostavci ide u prilog simultani prevod na moderni engleski koji je prikazan bio izviše scene. Da li je Mustafić na taj način rekao da su junaci ove drame marihuanci, otuđeni od Prirode i Boga te da nema vjere, nade i ljubavi – na društvenoj pozornici? Ili se taj regresivan fenomen odnosi na rediteljevo poimanje stvarnosti našeg doba?

Mustafić je propustio još jednu sjajnu priliku da pokaže vanvremenost umjetnosti. Nakon smrti kraljice Hermione izgradnja njene skulpture trajala je 16 godina. Svi likovi u drami primijetili su da je skulptura Hermione životnija od njenog ljudskog lika. U maniru srednjoškolca, bez  kreativnosti, Mustafić je uprostio snagu vajarskog djela pa umjesto da vidimo svemoć umjetničkog djela u djelu (skulpture u dramskom komadu) nevješto je predstavljeno nekakvo vaskrsnuće Hermione. U pitanju je prastari motiv koji se u književnosti ponavlja a prvenstveno je poznat kao mit o Pigmalionu. Glumica je imala nezahvalnu ulogu.

Što se tiče scenografa Broza, on je zaista pokazao izuzetnu nemaštovitost. Limena konstrukcija podsjećala je na hodnik koji povezuje avion sa aerodromskom zgradom. Pored toga veći dio scenografije nije uopšte funkcionalan. 

U cjelini kada posmatramo komad – djeluje kao da je u pitanju kompilacija muzičkih spotova. Pjevušenje numera popularnih rok pjesama iz 60-ih, 70-ih i 80-ih prošloga vijeka koje se ni u kom smislu nijesu uklapale u radnju. Bile su iritirantne. Pjesme su izvođene na originalnom engleskom što je zvučalo loše jer je veći broj glumaca imao težak akcenat, dok je jedan broj poprilično falširao. Priloženi snimak u CNP-ovoj najavi ove predstave upravo je prikaz rašitmovanog orkestra koji pokunjeno i jadno pjeva pobjedičku pjesmu ‘We are the champions’ (‘Mi smo šampioni’) znamenitog benda Queen. Neobjašnjiva je ideja da trudna Hermiona u zatvoru, u jadu i čemeru, ne nalazi bolje riječi nego li popularnu pjesmu ‘Don’t let me down’. Posebno je pikantan detalj da je tokom improvizavnog snošaja Florizela i Perdite koji je praćen nemotivisanim poetskim uzvicima na sceni bila prisutna pjevačica koja je u početku scene otpjevala napjev izvjesne popularne pjesme, koji je potom više puta ponovila pri svakoj promjeni seksualne poze dotičnog para. Što je ponavljala više ovaj napjev, sve ga je više kvarila sve hrapavijim glasom koji je ispuštala. Na kraju je sve ličilo na režanje promuklog čovjeka.

Bilo je, zaista, mnogo primitivnih rješenja a prednjače transformacije Autolikovih balada kod Šekspira, u kondome kod Mustafića, koje Mopsa i Dorka koriste kao balone dok ih Autolik baca u publiku. Tinejdžerski prizor: Autolik  recituje baladu te je u vidu kondoma pruža. Pored toga  odlazak i dolazak Kleomena i Diona u Apolonov hram je rijetko glupa scena. To je čista rediteljeva konstrukcija pošto toga u tekstu nema. Mi vidimo da su svratili na Havaje, a ne u Grčku, te su oko njih unaokolo đevojke koje pjevuše i sviraju na ukulele. Ova dvojica śedaju i čekaju glasnika koji dolazi do njih kao da ide preko modne piste. Koliko je to sve dramski nemotivisano! 

Pored pomenutog, Mustafić se još jednom napravio vješt i dodao poveliki tekst pastirkama Mopsi i Dorki, koje se kod Šekspira vrte oko skorojevića pastirovog sina kojeg je Šeksir nazvao Budala (Fool). Sav govor njihov je umetnut iz nekog  komada koji je reditelj nekad ranije radio. Ovo je posebni bezobrazluk i vrijeđa čak prośečnu inteligenciju. Učestalo su se pominjale neke popularne feminističke teme dok Mopsa cijepa drva (!?) a Dorka puši. Pominju se nekakve dvije mrvice prašine i  fraza A ti spavaš. Ko je on kojemu su se obraćale one dvije nije jasno. Isprazna, iskonstruisana farsa koje sa originalnim komadom nikakve veze nema. Nakon ovoga ulijeće narod sa povicima ‘revolucija’ i sljedstvenim psovkama koje izgovaraju dok motre pravo u publiku.

Scenski pokret je prihvatljiv, u nekim scenama odličan. Tu spada scena javnog suđenja Hermioni, posebno kada je prikazano kolebanje naroda pri Hermioninoj beśedi i vraćanje u stav mirno kada uzme riječ  Leont. Ali, treba pomenuti i loš scenski pokret kada Prvi dvorjanin izvodi dijelove kate heian shodan između dvije radnje. Scena dolaska Pauline do Leonta sa novorođenim đetetom, nije dobro urađena. Iz nekog razloga trebalo je pet-deset minuta da čekamo dok je stigla jer je Prvi dvorjanin izvodio nekakve tjelesne krivine kako bi je omeo pri dolasku. Na jedno stopalo  je natakario saksiju te pružao ruke i nogu kako ona ne bi mogla proći – a imala je piriliku da ga zaobiđe ili  ćušne dok je u tom skarednom položaju. 

I šta na kraju reći? U pozorište dolaze ljudi koji su umorni od sponzoruša trubo-folka i rijaliti programa i takva publika ima potrebu za klasičnim vrijednostima. Zato pozorište sad ima priliku da privuče publiku koja bi da se odmori od jada u stvarnom životu i vidi nešto poučno, za dušu. Pozorište treba da se vrati sebi i bude škola za narod.

P.S.

Gore napisano je moja odbrana genijalne Šekspirove tragikomedije. To je i poziv svim ljudima dobre volje da odbrane pozorište od kvazireditelja i umišljenih veličina. Reditelj Dino Mustafić u potpunosti je nekompetentan da postavi na scenu Šekspira. Da Englezi znaju šta je uradio, ne bi više dobio  priliku da i u jednom pozorištu nešto uradi a kamoli da predaje na univerzitetu. 

 

Bosiljka Kankaraš

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=5939

Objavio dana Dec 23 2017. u kategoriji Pozorišna kritika. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

1 Komentar za “Mustafić, u CNP-u, izmislio rupu na saksiji”

  1. Angelina

    Bravo. Konacno nejo kaze: car je go ! Divljenje kojim su neki gledaoci ispratili predstavu, govori da nisu otisli s farme.

Ostavi svoj komentar

Log in | Administrator SPETROV