Vandalizam umjesto slobode

Ne napominje se toliko često pri korišćenju Platonove „Države“ (odnosno dijaloga „O pravičnosti“)u ma koju svrhu da je jedan od osnovnih motiva za bavljenje problematikom države za Platona bio upravo ispitivanje ljudske prirode i ljudske duše, što se ispitivanjem države, u prirodnom njenom vidu, na grubljem planu može ocijeniti sa većom tačnošću. Platon je kroz Sokrata prokamenio da se zajednica poput države sama ustroji po obrascu ljudi koji je sačinjavaju. U tom smislu se prirode ljudske ovaplote kroz strukture moći. U grubom planu se ovđe nevoljno moram složiti sa Platonom, nevoljno stoga što dešavanja kod nas danas nemilo objašnjavaju stanje društva kojem van svoje volje pripadam.

Vandalizam je Crnoj Gori, a u Podgorici naročito, postao neka vrsta nužne odlika omladine; ne toliko nje u cjelini koliko u vidu neke regionalne učestalosti. Svaki grad, svako naselje, četvrt i kvart kanda mora da ima one koje zbog svojih destruktivnih poduhvata oni što im zucnut ne smiju nazivaju „debilima“ i „kretenima“.

Primjeri takvog dejstva su brojni, čak ne mora čovjek od kućnog praga da odmakne da bi pronašao brojne.

Ja živim u naselju Zagorič, kraj pješačkog mosta koji je izgrađen prije desetak godina namjesto vojnog mosta koji je za vrijeme mojeg đetinjstva neprohodan bio. Štaviše, taj djelić brijega od Morače bio je pod upravom vojske koja je boravila u dvijema kasarnama nedaleko od mosta. Taj ambijent bio je ograđen bodljikavom žicom, i liše vojska koja je stalno boravila tamo i čuvala stražu moglo se svega desiti da đekoje dijete tuda prođe u potrazi za zalutalom loptom. U to je doba kraj bio čist, netaknut i strog, ali se barem i znao neki red. Kasnije je  izgrađen novi most a prostor oko njega uređen kao park dok su kasarne u vlasništvo policije prešle.  Privremeno je policija obavljala onu dužnost koja ima prirodno pripada. Iz nekih neznanih okolnosti, to je okončano te je po prirodi stvari uslijedila svojevrsna dekadencija.

Polomljene su četiri klupe, i četiri kante za otpatke, 2-3 poveće saksije. Ostaci tih predmeta se mogu nazrijeti kad se spusti vodostaj Morače. Učestala pojava je krađa kablova i podmetanje požara dok se u zadnje vrijeme javila novina: uništavanje pomoćne ograde na invalidskom prilazu i krađa čitave jedne laterne. Vandalskim se može i smatrati samoinicijativna akcija pojedinih mještana: obijanju vrata jedne od dviju kasarnih kraj mosta. To se slučilo prošle godine pri potrazi za odlutalim đetićem Ognjenom Rakočevićem, zbog „osnovane sumnje“ da je dijete uspjelo da prepentra ogradu i bane u zaključanu kasarnu.

Zbilja bi se moglo podosta o tome još reći, ali jedan od skorašnjih bahatih činova zavrijedio je posebnu pažnju: u pitanju je kako uništenje gradske česme u Hercegovačkoj ulici tako i reakcija na izvedeno djelo.

Ukoliko neko ne zna: Podgoričani su krajem prethodne godine vrlo jasno i bezrazložno uvrijeđeni bili. Jedan od značajnih simbola jednoga grada, nesprestani izvor svježe i pitke vode , gradska česma u Hercegovačkoj, našla se na nišanu ljudi oslijepljenih unutrašnjim bijesom.

Po javnom saopštenju su dio mermera na česmi i ornamenti uništeni ekplozivnom napravom (da ne rečemo petardom koja se može nabaviti svuđe) na Novu godinu. Navodno čekalo se pola godine da se dopelja nekakvi posebni mermer iz Italije, te bi se reklo pješke da su ga dopremali.

U prilog osporavanja navedenih tvrdnji navodim da je  laž da sve sve slučilo za novogodišnju noć: jesenas još je odbijen umivaonik, dok je česma još bila u funkciji. Iz nepoznatog razloga, institucije kojima je osnovna nadležnost da njini službenici govore „Nije naša nadležnost“, nijesu našli za shodno išta da urade u tom pravcu. Teški mermerni umivaonik bio je u jednom komadu i mogao je da se iskoristiti za popravku ali je međutim ostao danima onamo da dreždi dok jednoga dana naprasno nestade. Počinilac ovog glupavog djela se vjerovatno ośećao posokoljeno nebrigom „nadležnih“ i odlučio da dokrajči djelo.

Navedeni problem je riješen tako što je navrh pola godine zamijenjen mermer, koji je bio dodatno rušen još u jednom navratu, te razvaljeni ornamenti zamijenjeni novima. Sada česma ni izdaleka nalik nije onome na šta je prije ličila. Na gradskom korzu ova česma se jasno izdvajala u esteskom smislu, i bila njegova ponajvažnija tačka. Gradski vodovod, koji ima šest puta više zaposlenih nego londonski, se tome odužio tako što je našao nove ornamente koji se mogu neći u prośečnom kupatilu.

Medijska reakcija, odnosno njena nepravovremenost, posebna je priča. Ova vijest na duge staze je krajnje zanemarena bila, i počela joj se obraćati pažnja nekoliko mjeseci nakon ovoga događaja.  Preče su im bile međupartijske čarke, neodmjerene izjave odbornika i unutarpartijske surevnjivosti.

Jedno od ključnih pitanja koje čovjek mora postaviti onima koji obneviđeše od tolikog bijesa te rasturaju po gradu šta stižu je: koja je poenta? šta neko postiže time što uništi česmu ili klupu kada je to njegovo taman koliko i svih građana? Više je za žaljenje nego li za osudu onaj koji misli da ima pravo da ruši ono što je javno te da nešto na taj način mijenja.

Veća misterija od toga ko je uništio ovu javnu česmu jeste „Šta nekoga goni na ovakvo nešto?“. Ovo pitanje nimalo nije za potcjenjivanje i nešto je čime bi trebalo da se pozabave službe kojima jeste zadatak da riješi pitanja omladine i da one zabluđele izvede na pravi put.

Čak je veća misterija ono kako se država Crna Gora postavlja prema ovakvim dejstvima.

Međutim, u Crnoj se Gori po običaju čeka da vrijeme nešto promijeni. Ne mijenja se u strukturi ništa, već se sa zakašnjenjem rješavaju problemi izazvani sopstvenim nemarom. Između ostalog se produžava zvanična tlapnja kako su svima nadležnima pune ruke rabote dok međutim nema dovoljno posla za one koji čuče na birou.

Čovjek kada vidi ovakvo slobodno i osokoljeno ponašanje vandala, ne zna ni šta jemči njegovu bezbijednost ukoliko se nađe neđe u nevakat.

Jedino priznanje koje čovjek mora odati krojačima zvaničnih istina u Crnoj Gori je talenat za komediju apsurda, jer zbilja čovjek nema druge riječi za one ljude koji vas hoće uvjeriti da su uspjeli spriječiti nešto toliko marljivo i revnosno spremano kao što je državni udar kad se ne zna ni ko razbi gradsku česmu.

 

Mato Kankaraš

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=5568

Objavio dana Jul 6 2017. u kategoriji Stav. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Photo Gallery

Log in | Administrator SPETROV