Ljubav u doba tuposti

Kada se majka moje majke razboljela od tajanstvene neurološke bolesti koja je izmicala dijagnozi, izgubila je čulo ukusa. U mnogim porodicama taj gubitak ne bi bio naročito važan, ali za nas je imao ozbiljne posljedice. Kao matrijarh naše brojne, višegeneracijske porodice, ona je uvijek upravljala kuhinjom svojom efikasnom, mada donekle despotskom rukom. Budući da je kuvala svu hranu (pokušaj ujakove žene da preuzme taj zadatak bio je glatko i tiranski odbijen), baka je bila naš vrhunski arbitar ukusa. Decenijama je taj aranžman bio relativno stabilan i svima po volji: bila je izrazito nadarena kuvarica. Ali kako su joj receptori za ukus otupjeli, hrana je iz neđelje u neđelju bila sve začinjenija – od blage preko pikantne do nepodnošljivo začinjene. Možda joj je to bila nekakva kompenzacija – kao što neki ljudi koji gube sluh govore sve glasnije – ali riblji kari sada bi nam eksplodirao na nepcima kao termonuklearna bomba. Sočivo je gulilo jezik. Prženi spanać je bio čista vatra; okra – ispit izdržljivosti. Kada je čak i beli pirinač, posljednje utočište azijskog jezika, počeo da stiže na sto prekriven prepolovljenim pakleno ljutim papričicama, grčili smo se od užasa. Ali vremenom smo očeličili: otupjelost rađa otupjelost.

Danas ću vam govoriti o desenzitivizaciji ili smanjenju ośetljivosti. U svom drugom životu van književnosti ja sam onkolog. Otupelost je, moglo bi se reći, moj profesionalni hazard. U posljednjih mjesec dana od raka mi je umrlo ili ga ponovo dobilo 12 pacijenata. Juče sam čuo da je prijateljica koja vodi moj omiljeni restoran, đe sam se svakodnevno opuštao dok sam pisao posljednju knjigu, umrla od raka jezika koji se proširio na mozak i kosti. Kada mi novinari postave pitanje kako to izdržavam, govorim im o iznenađujućim uspjesima s nekima od mojih pacijenata, o nadi i budućnosti. Ali im ne kažem – i ne mogu da im kažem – da je neka vrsta otupjelosti sastavni dio moga posla. U januarsko jutro dolazim kući sa odjeljenja za transplantaciju koštane srži i igram se sa psom, premještam namještaj i vježbam polinomsku faktorizaciju s mojom ćerkom. Čašom šampanjca proslavljam objavljivanje naučnog rada. Vraćam se na odjeljenje sljedećeg jutra i imam šta da vidim pod mikroskopom – ćelije leukemije opet su navalile na koštanu srž mog pacijenta uprkos herojski izdržanoj žestokoj hemoterapiji. Taj ciklus se stalno ponavlja. Postao sam majstor desenzitivizacije.

Naravno, nijesam ovđe da bih govorio o otupjelosti koja prati medicinsku praksu. Danas nam prijeti jedan drugi vid gubitka ośetljivosti. Kada sam pozvan da održim ovaj govor pred punom salom budućih pisaca, suočio sam se s krupnim i neprijatnim pitanjem: kako pisati u vremenu tuposti?

***

Dvadeset prvog aprila 1890. ljekar i pisac po imenu Anton Čehov, tada u 31. godini života, putovao je na Sahalinsko ostrvo, u kažnjeničku koloniju u Ohotskom moru śeverno od Japana. Putovanje je trajalo tri meseca. Da bi stigao do Sahalina, Čehov je morao da pređe vozom vjetrovite stepe śeverne Rusije i smrznutu sibirsku tundru. Zatim je putovao kolima s konjskom zapregom, pa parobrodom preko rijeke Amur i na kraju malim ribarskim brodom po Ohotskom moru.

Zašto je ovaj neobično ośetljiv čovjek blagih manira – i nježne fizičke i mentalne konstitucije – odlučio da putuje do negostoljubivog dalekog ostrva nastanjenog lopovima, prostitutkama i ubicama? Čehov je nekom od svojih prijatelja rekao da odlazi u Sahalin da bi sproveo popis (što je i uradio, mada ne naročito brižljivo). Drugima je rekao da radi nekakav etnografski projekat o zatvorenicima i doseljenicima kao dio svojih medicinskih studija. Ali i popis i medicinski projekat su bili polulaži, puki izgovori – „manevar“, da upotrijebim njegovu riječ – da bi otišao na to ostrvo.

Šta je onda bio pravi razlog koji ga je nagnao na ovaj put? Čehova je medicinski staž duhovno ispraznio. Razvio je vještine posmatranja i sazreo u pouzdanog dijagnostičara. Ali izvanredna priroda patnje kojoj je bio svjedok i neodgonetljiva arbitrarnost bolesti i smrti su ga otupjele. Tu strepnju će na kraju utkati u svoja pozna djela – posebno u priču „Paviljon 6“ – ali tada o tome još nije bio napisao gotovo ništa. Znamo i da mu se zdravlje pogoršavalo. Njegov brat je umro od tuberkuloze 1889, godinu dana prije Čehovljevog polaska na naporni put, a znamo da je i sam Čehov bio svjestan da je zaražen bacilima jer je prije polaska pljuvao krv. Možda je pomislio da će na ostrvu naći neku vrstu medicinskog ili mentalnog sanatorijuma.

Ali koliko god da ga je opterećivala tjelesna bolest, Čehova je zapravo morila bolest ruskog društva. „U izvjesnoj mjeri“, piše njegov biograf Ernest Simons, „njegovi strahovi su odražavali strahove svih mislećih ljudi 80-ih godina 19. vijeka, te epohe društvene stagnacije“. Carska Rusija je bila prožeta moralnom i ekonomskom pokvarenošću. Društvom su harali korupcija i nepotizam. Cenzura je bila redovna pojava. Vijesti su često bile manipulisane i lažne. Politički disidenti su kidnapovani, ubijani ili zatvarani. Elite su se bile ušančile u groteskno prostranim kućama dok su Rusijom vladali siromaštvo, nasilje i glad.

Čehov nije bježao od bolesti ili smrti, već od mrtvila. „U mojoj duši je nekakva stagnacija“, pisao je prijatelju. On je pokušao da se resenzitivizuje – da odtupi otupjelost. Tražio je mjesto đe bi mogao da se vakciniše protiv dosade koja mu je obuzimala dušu.

Ostrvo Sahalin, blago rečeno, nije bilo mjesto za bolećive. Čehov je tu našao zajednicu još pokvareniju od one koju je ostavio iza sebe – ostrvsko društvo na ivici ludila i bezakonja, bez imalo samodiscipline. Muškarci na ostrvu su lovili jedni druge iz razonode. Žene su rutinski gurane u prostituciju. Đeca su bila neuhranjeni robovi odraslih. Zatvorenici su podmićivali čuvare, a čuvari su tukli osuđenike bezmalo do smrti.

Dva primjera iz Čehovljevih zapisa o ovom putovanju uvode nas u dublji smisao ovog hodočašća. Jedan je susret na trajektu preko rijeke Amur:

„Na amurskom parobrodu koji je išao za Sahalin bio je jedan osuđenik sa okovima na nogama koji je ubio svoju ženu. S njim je bila njegova šćer, šestogodišnja đevojčica. Kud god bi on krenuo, primijetio sam, đevojčica bi požurila za njim, držeći se za njegove okove. Noću je dijete spavalo na gomili sa osuđenicima i robijašima.“

U drugom primjeru on opisuje susret s jednom ženom na ostrvu:

„Stara žena koju zovu gospođica Ulana živi sa imućnim starim seljakom u izgnanstvu. Prije mnogo godina ubila je svoje đetušte i zakopala ga u zemlju; na sudu je rekla da ga nije ubila već ga je živo zakopala – mislila je da će tako imati veće izglede da prođe nakažnjeno. Sud ju je osudio na 20 godina. Dok mi je o tome pričala Ulana je gorko plakala, a onda je obrisala oči i upitala: „Možda bi htio da kupiš lijepu glavicu kiśelog kupusa?““

U Platonovoj Državi vojnik Leontije, kad mora da se suoči s gomilom ljudskih leševa u stanju raspadanja, užasnut i postiđen skreće pogled. Ali onda u njemu prevladava voajerska glad, on trči prema tijelima i proklinje svoje oči: „Gledajte, zli bijednici“. Čehov niti skreće pogled od gađenja niti hita da zadovolji sadističku radoznalost. On prosto gleda i opet gleda. Taj pogled je bespoštedan i prodoran, jasnovid, klinički – riječ koja se često koristi u vezi s njim. Kao da nam kaže: ne možete da vidite ako su vam oči zamagljene suzama; ljekar koji plače je nekoristan ljekar. Čehov sasijeca svaku obmanu. On presijeca prepuštanje sažaljenju i oplakivanju; podśeća nas da je nemoguće sažaliti se na čovjeka obuzetog samosažaljenjem.

On ide i dalje od toga. Da su njegovi nervni završeci ostali zapečaćeni, mrtvi, tupi – otupjeli – on ne bi bio veliki pisac. Kod njega klinička distanca – hladni, bespoštedni, strogi pogled – ustupa pred nježnošću, ośetljivošću koja je čista suprotnost hladnoj ravnodušnosti. Lampe za seciranje moraju ostati uključene, on to zna, ali pacijentkinja ne može biti ostavljena da usahne pod živinim sijalicama. Ona mora biti njegovana, oživljena, opet učinjena cijelom, iscijeljena. Ljekaru je lako da izražava moralni gnjev ili negodovanje zbog pacijentove bolesti, ali u tome ima narcisizma. Lako je, takođe, sklepati moralnu basnu o bolesti – „to je kazna koju je pacijent sam navukao na sebe“ – ali u tome ima sadizma. Neuporedivo je teže i hrabrije posmatrati, opisivati, postavljati dijagnozu, saośećati i liječiti. „Ovo je šest principa koji čine dobru priču: 1. odsustvo opširnog razglabanja društveno-ekonomske prirode; 2. potpuna objektivnost; 3. vjeran opis osoba i predmeta; 4. krajnja sažetost; 5. smjelost i originalnost… i 6. saośećanje“, napisaće Čehov kasnije. Prvih pet principa čiste i desenzitivizuju naše rane. A posljednji – saośećanje – odvodi nas od tuposti ka iscjeljenju.

Ukratko, Čehov je u Sahalinu pronašao novu vrstu književnosti, usklađenu s kliničkom humanošću – književnost prodornog, gotovo medicinskog posmatranja ljudske prirode i njenih nesavršenstava i izvitoperenja, ali i književnost štedre ośećajnosti i nježnosti. „Te priče nemaju završetak, kažemo, i onda ih kritikujemo na osnovu pretpostavke da priče treba da se završe na nama prepoznatljiv način“, pisaće kasnije Virdžinija Vulf o Čehovu. „Kad tako radimo, dovodimo u pitanje sopstvenu čitalačku sposobnost. Ako nam je melodija poznata, a završetak snažan i potvrdan – ujedinjeni ljubavnici, poražene hulje, raskrinkane spletke – kao u većem djelu viktorijanske proze, teško možemo pogriješiti. Ali kad je melodija nepoznata… kao kod Čehova, potrebno nam je vrlo smjelo i pronicljivo ośećanje za književnost da bismo je čuli, posebno njene posljednje tonove koji upotpunjuju harmoniju.“

Ovaj svijet – arbitraran i neobičan, ne nepravedan već prosto lišen pravednosti, bez moralne ili duhovne urednosti, bez jednostavnih harmonija, bez lakih melodija – naći će svoj moćan glas u Čehovljevim zrelim kasnijim djelima. Taj svet će se pojaviti u dramama i pričama koje je napisao posle 1890, koje će definisati njegovo djelo i utvrditi njegov ugled: „Galeb“, „Ujka Vanja“, „Višnjik“ i „Paviljon 6“. Ta djela nesumnjivo definišu modernu književnu prozu. Ono što je možda još značajnije, njima započinje moderna proza. Možemo reći da je Čehov izumio moderni roman – a uporedo zapravo i savremeni nefikcijski narativ. Ako nam veličina tog postignuća danas izmiče, razlog je to što su nam osnovni elementi Čehovljeve proze – njen klinički humanizam, njeno živo saośećanje, njeno postojano odbacivanje narcisizma moralnog gnjeva i sadizma moralnih basni – postali tako bliski u najvećim djelima naše književnosti da ih ne primjećujemo kao što ne primjećujemo vazduh koji udišemo. Želimo da vidimo Čehova kroz naočare modernog romana, a zapravo moramo gledati taj roman kroz Čehovljevu naočare.

***

Oklijevam da ovu priču pretvorim u parabolu – njen protagonista bi se pobunio – ali ovo ipak jeste priča sa poentom. Šta – kako – pisati u doba otupjelosti? Jedno iskušenje je možda podleći Leontijevom prvom porivu: odvratiti pogled. Otupjelost rađa otupjelost i lako je prilagoditi se vremenu ili se pak povući od svakog angažmana. Ali postoji i jedno podmuklije i zavodljivije iskušenje: prepustiti se samosažaljenju i oplakivanju. Gnjev je jeftin i svarljiv kao lažne vijesti – brza hrana nezadovoljnih.

Čehovu je Sahalin poslužio kao protivotrov. Možda mu nije povratio zdravlje, ali mu je povratio ośetljivost. Ostavio je iza sebe otupjelost i našao nova sredstva djelovanja u svom svetu – a uporedo je izmislio novu vrstu književne proze. Danas i posebno danas – kad prijetnja desenzitivizacije – i prateća zavodljivost distanciranja, gnjeva, odbojnosti, indignacije, oplakivanja i narcisizma – lebdi nad našim životima, možda opet treba da sebi postavimo pitanje koje je sebi postavio Čehov u proljeće 1890: šta će me prenuti iz ovog stanja neośetljivosti? Kako ću se suprotstaviti mrtvilu koje mi obuzima dušu?

Svako od nas će pronaći sopstveni odgovor na to pitanje. Ne postoji gotova formula (mada imamo Čehovljevih šest principa pisanja). Ali je otrežnjujuće priśetiti se širine i dubine našeg književnog duga tridesetjednogodišnjem ljekaru koji je krenuo na put da bi se oslobodio anesteziranog odnosa prema svijetu. Možemo se priśetiti da je suprotno od „anestetički“ u stvari „estetički“ – riječ koja se prethodno odnosila na sve što se može opaziti ili ośetiti, a koja se danas odnosi na prirodu lijepog. Ljepota u svojim bezbrojnim formama može nastati samo kao suprotnost otupjelosti. To, barem meni, služi kao manifest našeg vremena.

Siddhartha Mukherjee (Sidarta Muherdži) je indijsko-američki onkolog i pisac naučno-popularnih knjiga: “Car svih bolesti: Biografija raka”, za koju je dobio Pulicerovu nagradu i “ Intimna istorija gena”.

Siddharta Mukherjee, The New Yorker, 11.04.2017.

Prevela Slavica Miletić

Ijekavsko izdanje je priredila redakcija Zrcala, dok je tekst preuzet sa sajta Peščanik 

 

Kratki URL: https://zrcalo.me/?p=5536

Objavio dana lip 18 2017. u kategoriji Proza. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Prijava | Administrator MATOKAN