Čuvari tvog poštenja

Radnja predstave „Čuvari tvog poštenja“ koju je režirao Boris Liješević s dramaturškinjom Stelom Mišković, dešava se u školskoj Sali za priredbe. Početak obećava: domar puši i zakucava posljednje daske za horsko stepenište. Na zidu, svima vidljivom, je slika očiju Njegoševih – asocijacija na crnogorsko Sveto pismo „Gorski vijenac“ a učenici – učesnici đačkog hora skakuću i pričaju. Dolazi nastavnica muzičkog da ih upjeva i napravi probu za nastup. Kakva đeca – takvi roditelji, osjeća se u vazduhu. Dramaturg vodi publiku na roditeljski sastanak i tačno vidimo: đeca su slika i prilika svojih roditelja.

Za sat ipo koliko traje predstava na sceni gledamo potomke koji osramotiše pretke što su ginuli za slobodu. Odoše potomci u Fromovo bjekstvo od slobode – ropstvo – odnosno neoliberalni koncept društvene zajednice. Skoro svim stanovnicima CG je jasno da nemamo obrazovane i produhovljene čelnike u institucijama koji bi imali snage da odbace pogubni neoliberalni koncept. Nemaju viziju razvoja jednog prebogatog komada zemlje koji se zove Crna Gora a neće mirno da odu. Neznaveni  nijesu umjeli da sačuvaju svoju zemlju od pohlepnih skorojevićkih kapitalističkih bolesnika a staruše i pravdu dijele. Gone narod da se klanja bogu novca i da slavi Zlatno tele – razvrat i blud.

Zanimljivo je kako kod Liješevića i negativni junaci kao da su neđe i svjesni vlastitoga nemorala. Iz tog razloga i neće da prikažu krađu kao djelo nemoralno na nastavničino pitanje. Odgovor je dat u vidu nasilja. Junaci ove drame su u  onoj znamenitoj „ni tamo ni ovamo“ oblasti ljudskoga morala đe svaki postupak može biti opravdan nastrojenošću okoline i samopovlađivanjem.

Predstava je poziv na osvješćenje: ako je tako zbog čega, onda, fizički pretučena nastavnica nije ostala u duhovnoj vertikali? To bi gledaocima dalo nadu, podstaklo ih da urade nešto za spas duše. Ako je pozorište škola za narod trebalo je da ta nastavnica ostane dosljedna sebi i ne dopusti da je  polome takozvani roditelji, „staratelji“ svoje đece.

Himna koju smo slušali na sceni je izraz kolektivnog duha crnogorskog naroda. Mala terca je karakteristična za crnogorsku muziku. Reditelj je izabrao baš to za lajt motiv predstave. Molski početak a završetak u paralelnom durskom tonalitetu čujemo na sceni. To sa primitivnim duhom likova odnosno mizerija na pozornici nije u harmoniji. I to je ono što kod publike budi emociju tuge, pa čak i očajanja. Dramaturg i reditelj su željeli da nas prodrmaju i uspjeli su. Šteta što nastavnica nije ostala vertikalna, do kraja.

Obilježavanje praznika i pjevanje himne, kao i ono znamenito „mi smo stvarali ovu državu“ dvoaršinskog parajlije-dobričine kojem krađa nije strana, poseban je efekat dalo. Zbilja, jedno tužno svjedočanstvo o veličini Crne Gore je količina fukare i broj nesoja koji su uspjeli da se skriju iza njenog svijetlog imena, i to sve Njegošu pred oči.

Glumci dok su igrali đecu nijesu bili izvanredni. Kasnije kao roditelji razigrali su se i svi, odreda, ostvarili likove koji se mogu sresti na svakoj krivini, stvarnog života. Vjerovatno velika zasluga za odlična glumačka ostvarenja pripada izuzetno kreativnom reditelju Liješeviću ali svaka čast glumcima: Dubravki Drakić, Željku Radunoviću, Pavlu Iliću, Ivoni Čović, Branki Femić, Sanji Popović, Simu Trebješaninu, Emiru Ćatoviću, Božidaru Zuberu, Katarini Krek, Branku Iliću.

Najveće i najprijatnije iznenađenje je glumica Sanja Popović. Da li je reditelj Liješević inspirisao da ostvari svoju najbolju ulogu, do sada, ili je po zakonu prirode konačno izašla iz sjenke svoga supruga – glumca?  Najbitnije je što je Sanja ostvarila upečatljiv lik glumice koja stalno glumi, svuđe i na svakom mjestu.

 

Bosa Kankaraš

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=5369

Objavio dana Feb 19 2017. u kategoriji Komentar, Kritika, Novinarstvo, Pozorišna kritika. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Photo Gallery

Log in | Administrator SPETROV