Ko to o Kotoru?

kotor-o-kotoru-2U velikoj sali KIC-a „Budo Tomović“ 9. septembra tekuće godine odigrana je neobična angažovana predstava „KoTo(R) o Kotoru“. Za tekst i režiju je zadužen bio Petar Pejaković, dok su glumci mahom bili ljubitelji  pozorišta i amateri iz Kotora, kao što su to naglasili na samom početku izvedbe. Cilj učesnika bio je da se skrene pažnja gledalaca na skorašnje nevolje ovoga veljeljepnog grada.

Predstava je počela nekako nejasno; na scenu je izišao povisoki ostariji čovjek ođenut u dugi crni kapot. U svrhu uvoda on je zapođenuo monolog u stihovima u kojima je iznio na poneđe i duhovit način svoje tegobe. Nastavljajući svoju beśedu, konačno nam se i predstavi: Ja sam Kotor, posredno je kazao. Vrlo je suptilan potez u pitanju, pošto slika govori daleko više nego riječ. Potmula poruka ovog prikaza „Što je Kotor do Kotorani?“ dok istovremeno smjelo kaže kako bi „izgledao Kotor da je on čovjek“. Čime prikazati ovaj divni i tmurni grad nako jednim pomalo i trapavim smetenjakom u dugom crnom kapotu? Zapučenost do vrata pomenutog glumca činila je scenu upečatljivom. Ipak, riječi koje su bile date ovome čovjeku nijesu bile najskladnije. Vjerovatno zbog forsirane rime koja đe-đe diktira izbor riječi. Ovo je pak u drugi plan gurnuto bilo značajem same pojave ovog glumca. Nakon monologa najednom prijavi izvjesna Slavica, Kotoranka, koja se susrijeće sa svojim  rodnim gradom, koji je mrkog izgleda. Ne širi ruke videći je i kao da ju osuđuje zbog mnogo čega! Ponaša se kao napušteni prijatelj! Izbija neka vrsta rasprave u kojoj Kotor i otvoreno kaže kako ga je ona napustila! Na sve optužbe odgovara Slavica kako ona “nigdje nije otišla” i kako je “ostala ovdje”. Ove izjave nekako čudno djelovaše: izgubila se nit te se nije nazirala potreba za odurnim riječima Kotora. Upravo zbog toga je završnica prve slike, koja je obilježena dolaskom Slavicinim, utonulo je u nekakvu neuvjerljivost. Te dođe nekakav policajac komičnih brka da prekine agoniju pitanjem „Odakle tebi dozvola da stojiš tu“ poćeravši prethodno Slavicu.  Ovo je ujedno dobar prelaz za promjenu scene, kada dohode novi glumci. Ono što je uslijedilo je neka vrsta albuma pokretnih slika iz kotorskog života.

Prva scena bila je naslovljena „Turizam katastrofe“ u kojoj su prikazana ingeniozna arhitektonska rješenja i novokomponovane atrakcije kroz turistički izlet u Kotor. Turistički vodič se mijenjao s vremena na vrijeme dok je ostatak glumaca, koji su sprva bili upravo ti turisti koji su na izlet otišli postajali atrakcije o kojima je vodič govorio. Ovo je bilo sprovedeno u djelo tako što je ekipa glumaca pravila kojekakve figure, što je trebalo da posluži kao predodžba same atrakcije. Upravo to prestrojenje glumaca od turista do turističkih atrakcija govori o dubokom shvatanju tog odnosa kupljenog i prodanog kao i tržišne orijetisanosti društva. Mada, figure koje su glumci zauzimali kao prikaz atrakcija nije, u nekom smislu, vidan bio. Nije se moglo dovoljno nazrijeti šta su šćeli predstaviti, iako su dobar posao uradili po planu zanimljenja odnosno zainteresovanja suśeda i sugrađana za kotorske nevolje.

Između ostalog vrijedna spomena je scena o jednom skorojeviću, koji je po svemu sudeći stekao novac i moć prije umiješnošću nego li prevrtljivošću. Ipak isti skorojević ne vidi do koje mjere upravo to prosto komično samoljublje magli njegovu sliku stvari! Zbog opijenosti sopstvenim dostignućimam ne vidi kako se sam život od njega tuđi! Ne vidi đe mu se sin zaputio niti da mu je ta četvrta žena lažna niti da ga je stari poznanik prvom prilikom napustio. U svemu tome, ostaje sam pri čemu izaziva jednu zeru saośećanja. Zbog takvog završetka se nije znalo da li je sve to odigralo samo u njegovoj glavi.

Zanimljivo je ukazati na strategiju ubrzane propasti Kotora koja je ovde saopštena; ona zapravo predstavlja radikalizaciju pojedinih prozapadnih, naprednih i preduzetničkih strategija koja su nas ovih zadnjih deset godina toliko namučile. Očiti je primjer zahtjev da se katedrala sv Tripuna preseli u Podgoricu ili Cetinje đe je i śedište ministarstva kulture. Ovome je prethodilo muklo izvođenje himne ljudi zapušenih usta. Dakle, onaj koji ne smije ni da izreče ne umije ni da pjeva! Nakon iznešenog plana, glasalo se, svi su bili za, dok je jedan glasao dvaput – i za i protiv. Čudno je da upravo taj jedini nije preko usta imao zalijepljenu traku. Kakav je to simbol? Nakon toga bio je čitan govor, koji preuzet sa sajta ministarstva kulture Crne Gore. To je bio dosadni i beživotni ministrov govor od prije neke godine u Kotoru.

Najveći nedostatak predstave bio je da se završava nekako iz tri navrata, od kojih je treći nalijepljeno djelovao. U prvoj fazi smo se počeli upoznavati pobliže sa glumcima kao ljudima dok je na sceni vladao mukli mrak. Lica glumaca mogla su se u osnovnim crtama nazrijeti zbog svijeće koju je svaki ponaosob nosio. Pri dolasku svaki je izgovorio po koju riječ, a između ostalog i kazao da li ostaje u Kotoru ili ne. Mladi su uglavnom bili za odlazak. Nakon ovoga, kada se osvijetlila bina i sam Pejaković izađe na scenu sa glumcima. Bio je trenutak kada je završeno pozorište, kada se u potpunosti izašlo iz drame. Glumci su prestali da predstavljaju ko zna koje likove i počeli da se predstavljaju. U početku, preostali su ćutnjom ispratili onog ko se predstavlja, potom ponavljanjem njegovih riječi i napokon ogovaranjem iza leđa. Prije odlaska sa bine gotovo svaki učesnik je pročitao po nekoliko riječi iz neke mrske kritike u kojoj su se analtičari koji su je satvorili potrudili što žešće da popljuju ono što predstavlja ova igrokaz. Čak bješe pročitan i čitav govor sa sajta radija Kotor, u kojem se pojedini učesnici mahom nazivaju irvasima, Nikšićanim  i kojekakvim došljacima.

Djelovalo je kao da je sve završeno, kad se najednom pročita jedna nedovoljno kreativna pjesma Marjana Šantića Kameni grad, koja je ispraćena nekom vrstom plesa. Samo to čitanje prije je pristajalo uz početak, jer je taman isti Šantić otjelotvorio Kotor u uvodu; ovako je nekako glupo izvisila e je u nevakat pročitana. Samom se kraju nije znalo ni glave ni repa; bila je pročitana nekakva strategija iz više tačaka koja se koristi od ko zna koga  kao način savladavanja masa.

Potkraj dođoše nekakva đeca i umjesto da odigraju ključnu ulogu i reku svojim učešćem da je buduća pobjeda upravo u njima, njihov dolazak i izjava „E, ajde ćao“ prije je ispalo kao prekidanje agonije. To je izrazito loša završnica.

Ova izvedba nosi snažnu poruku ali ju prate nekolike više tehničke manjkavosti koje smanjuju silovitost utiska koji može i treba da ostavi.

 

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=5125

Objavio dana Sep 11 2016. u kategoriji Pozorišna kritika. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Photo Gallery

Log in | Administrator SPETROV