Đetinjstvo u komadima

1517772_1330149630344302_6183100653450639011_oNeumorni pregaoci po planu razvoja glavnog grada Crne Gore dali su se u nove urbanističke pohode. Novine su uslijedile kao epilog vladavine nekadšnjeg okorjelog gradonačelnika koji je ujedno i vrhovni arhitekta za novogradnju Podgorice, iako po struci ljekar opšte prakse. Potmulom kampanjom „Poslije Mugoša Mugoša“, vladajuća klasa je pokazala da se smjena kadra ovđe svodi na „dolaženje Pera Tomovog na mjesto Toma Perova“.

Taman kad se mislilo da u Podgorici nema više mjesta za glupa arhitektonska rješenja prostora, javiše se neki pametnjaci da dokažu suprotno. Da se priśetimo: Podgorica je grad koji se u dvadeset prvom vijeku izmijenjao kao malo koji, ali nažalost na gore. Zgrade su nicale đe se kome sviđelo , dok su neke znamenite nestajale. Hotel Crna Gora je doživio da naprasno nestane – bez ikakvog objašnjenja za takav čin – tokom ljeta, kad je većina arhitekata bilo na odmoru. Kasnije smo obaviješteni da to navodno nije bilo namjerno, no se urušio. Razlog je bio podilaženje vlasniku hotelskog lanca Hilton, kojemu je prodan pomenuti hotel. Samo to mjesto je od velikog značaja bilo; mnoga su pokoljenja stasale u tom bašti toga hotela koja je predstavljala kultu lokaciju za period duži od četrdeset godina! Ipak nekome to nije odgovaralo, te je „Crna Gora“ razorena za vrijeme suverene Crne Gore. Kino „Kultura“ je jedini bioskop koji je ostao u Podgorici, iako ih je u Titogradu bilo četiri, i bio je jedna od rijetkih zgrada podgoričkih koje su pretekle savezničko bombardovanje u Drugom svjetskom ratu. Ipak, ta ga sreća nije pratila u ovom vijeku te je nestao sa lica zemlje po neopravdanom osnovu. Taj prostor sada zjapi prazan.

Ovo su dva najznačajnija primjera; a i samo da se ograničimo na vladavinu ovog sadašnjeg imamo podosta primjedbi.

Očiti primjer idiotske i neobazrive gradnje je nicanje solitera kraj hotela „Podgorica“. Ovaj soliter, koji izgrađuje neka preduzetnička grupa „Normal“, je zgrada zapitljivo bezveznog i jeftinog izgleda, ali je mjestu na kojemu se gradi prevazišlo običnu ljudsku glupost. Pomenuti hotel se nalazi na obali Morače, predstavlja lijep primjer novije gradnje u Podgorici, i zbog  veličine zgrade opterećuje tamošnji teren te se već godina podupire kako bi se spriječilo njegovo survavanje u rijeku. Ipak, našao se neki dobokoumnik i čovjek sa viđenjem budućeg izgleda grada, da turi zgradu uz zgradu iako je mjesto već preopterećeno zgradama! Da ne govodimo o nakaradnosti prikaza izgleda završnih radova! Arhitekti nemaju više nikakvog skoro udjela u razvoju ovog grada, već razoglavljeni preduzetnici crtaju zgrade kako im je volja. Izgradnja je protiv Zakona o uređenju prostora i izgradnji objekata – ali koga briga za to! Važno je da na obalu niče dvanaestospratnica koja predstavlja Stratešku investiciju. Treba napomenuti da sam projekat vrijeđa ugled minule arhitektice Kane Radević, prve arhitektice crnogorske, koja je stekla svjetski glas  i zadužila Crnu Goru mnogo čim. Preporučujem svakome da se informiše o životu ove neobične i nadarene žene, koju je Crna Gora, kao i mnogo koji svoj daroviti izdanak, gušila. Tema ovog teksta ipak nije ona.

Istovremeno se firma sličnog poziva, Zetagradnja, stuštila na područje sela Đulići, rodnog sela Božidara Vukovića Podgoričanina, koje se vremenom stopilo u Zagorič. Malo ko zna da se tako područje između Vezirovog mosta, pješačkog mosta „Andrija Kažić“ u Zagoriču i brda Gorica. Nekada pust kraj, kad su moji roditelji došli ovđe, prerastao je u predgrađe u zadnjih petnaest godine. Izlišno je govoriti o neophodnosti i neizbježnosti urbanizacije kraja, ali nema plana po kojem se to sprovodi u djelo. Još je živa želja mnogih preduzentika da namame narod sa  śevera Crne Gore da trsi svoja ognjišta i preseli se u kraj đe će još teže naći posao.

Konačno je prekardašeno izgradnjom potonje dvije zgrade; jedne u brdo (bukvalno) Gorica dok druge na mjestu propale i raskupusane kožare. Nadam se da neće pežorativno djelovati termin raskupusane, jer nemam drugog pridjeva za tu građevinu iz koje je narod opljačkao sve što se moglo istrgnuti.

Ovaj drugi projekat, koji je počeo uzimati maha u mojoj neposrednoj blizini, je zbog pozamašnoti poduhvata iskao velik prostor u kojemu bi sproveden u djelo bio, te je odlučeno da se ruše pojedini objekti koji nijesu zamišljeni kao trajni ili koji nijesu uopšte u planu bili. Među tim objektima se našlo i jedno igralište koje ničim nije zaslužilo svoju hud.

Poslije prvog talasa izgradnje, u Zagorič je prijavio brojan narod, i to raznovrstan. Što je najviše razvedrilo ovaj kraj, došlo i podosta đece, kojima je potreban neki vid rekreacije bio. Livada iza zgrada je bješe došla kao dobro rješenje, ali većina njih je žuđela za nečim opipljivijim – te su pokazali dovoljno odlučnosti i skoposti da i krenu u pohod. Njihova misao vodilja bila je – izgradnja igrališta, iako je većina njih neobučena u pogledu gradnje bila ali ipak istrajni u ideji. Poslije mukotrpnog rada, dobili su željeni rezultat – malo igralište za basket, koje nije u planu bilo, ali nikome ne smetaše čitavih jedanaest godina. Zanimljivo je napomenuti da je dostina onih koji su radili na podizanju ovog terena jedva kad , čak možda i nikad, zaigralo na istom.

12819239_1330162573676341_1320050897085513649_oPrije koju neđelju je, uprkos podnešenoj peticiji,  srušen kazani teren.

Još se onda proturio glas da će neku vrstu tornja, ili trinaespratnice praviti tamo đe je stajala tad još očuvana kožara. Ja nijesam uzimao ozbiljno, kao ni većina, te sam mnio da se unaokolo neko sprda. Čitavih devet godina kasnije, se ostvari ta glasina i to na uštrb svim stanarima ovog kraja.. Plan pomenutog stručnjaka jeste da napravi dva objekta – višespratnicu i poslovni objekat sa podzemnom garažom, te postoji opasnost da nastrada i drvored koji je u blizini. Najviše vrijeđa oko prizor nepotrebno prelomljenog koša koji je bačen sa strane kao neka vrsta otpatka.

Ovo nije jedini primjer rušenja nečijeg  igrališta u Podgorici, ali jasno oličava šta znači satirati đetinje uspomene. Čak i meni, koji sam svega jednom zaigrao na pomenutom igralištu pošto sam ovjereno operisan od košarke, toliko teško pada samo promotriti šta se sada tamo rabota, da tek mogu zamisliti samo kako je onima koja su đetinjsvo proveli tu.

Vrijednost jednog kraja se iskaže u njegovom značaju za pokoljenja koja je iznio; a ne može se bešćutno prebirati po śećanjima kad vam jedno za drugim hoće izbrisati. Neobična je raznolikost prilika u kojima možemo neku analogiju sa Hamletom napraviti, ali njega možemo baš i ovđe pronaći. Čak je življi sad u ovom kraju više negoli ikad prije. Zbilja je toliko ruha i lica izmijenjala da je po sadašnjem diktatu sramota onoga koji se nemoćno priśeća minulih slike dok se ona namjerno zaboravna avetinja koja popire vlastita pravila zori.

 

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=4679

Objavio dana Mar 17 2016. u kategoriji Reagovanja. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Photo Gallery

Log in | Administrator SPETROV