Meša Selimović: „Najteža stvar za pisca je pozitivan lik“

Milović: I samo sam na ženske ruke mislio.

Selimović: Da. Onda se ženska ruka, naravno, nadovezuje na iskustvo koje čovjek ima; to je normalno. Ja to govorim o motivu.

Milović: Vi ste imali pred očima ruke svoga pokojnog oca.

Selimović: U mislima, cijelog života. A onda se pretvori u sasvim nešto drugo.

Milović: Izvolite, molim Vas. Imate li još nešto da kažete o tome?

Selimović: Ne, ne. Hoću da kažem to da pišući čovjek se nalazi u jednom posebnom psihološkom stanju, koje nije obično. To je jedna uznemirenost u kojoj izrastaju bezbrojne životne situacije koje je čovjek doživio i koje onda kombinuje. Ta kombinacija, to pretakanje oblika u oblik liči na jednu grozničavu, gotovo bolesnu igru, koja se vrlo teško zaustavlja i vrlo teško kontrliše.

Vidite, meni je potpuno razumljivo što je Bodler govorio da on ne razumije i ne voli balet i skulpturu. Jer su oblici kombinovanja u tim umjetnostima jako skučeni. A književnost i muzika imaju tu prednost što je mogućnost kombinaicija praktično bezgranična. To i omogućava da književnost živi i pored što su hiljade godina prošle otkako književnost živi i stvorila je velika djela. Ali, ta mogućnost  kombinacije riječi, predstava, emocija, taj rad imaginacije, koji je vrlo grozničav i uznemiren, stvara uvijek nove kombinacije, kojima kraja nema. Kad bi se to moglo racionalno kontrolisati i svesti na zakonitost, to bi značilo da mogućnost kombinacija mala. A pošto je ona beskrajno velika, ona je u stvari neuhvatljiva. Zato danas, kad je naučna misao vrlo razvijena, mi u stvari nemamo adekvatnu teoriju o umjetnosti uopšte. Po mom mišljenju, teorija umjetničkog stvaranje toliko zaostaje za stvaralaštvom, da je to tragičan raskorak. Toliko je daleko otišlo stvaralaštvo, da teorija o umjetničkom stvaralaštvu zaostaje kao da smo tek na početku misli.

Evo, recimo, uzmite samo teoriju strukturalizma, koliko je neuspjela, koliko je mehanička, koliko je preuzeta iz prirodnih nauka i prenesena u jednu oblast koja se ne može mjeriti, koja ne podnosi formule, da, prosto, čovjek osjeća žaljenje kad se neko bavi strukturalizmom kao pokušajem tumačenja umjetnosti. Pa to je apsurdno, upravo apsurdno. Mene je stid kad vidim kako se u tobožnji oblik filozofije uvijaju trivijalne misli; recimo i De Sosir. Riječi su znakovi, ali one imaju svoje zvukovno značenje i sadržaj. Bože moj, pa to su toliko banalne stvari, da me je stid to reći. To zaostaje za jednim srednjim piscem,  za dometom njegovim, da ne govorimo o velikima, kao što je Dostojevski, itd. Ta teorija umjetnost ne može da prati uopšte sve važno. I mislim da nikad neće moći. Zato što za tumačenje umjetnosti potrebno je ne samo znanje, nego i umjetnička predispozicija, bar izvjestan oblik imaginacije, bar u određenoj mjeri.

Milović: Kao na primjer Sent-Bev (Sainte-Beuve) i Žil Lemetr (Juler Lemaitre).

Selimović: Jeste.

Milović: Oni su bili u isto vrijeme i pjesnici.

Selimović: Jeste. A bez toga, to je nemoguće. Ja, otprilike, kažem ovo, recimo, u pogledu kritike. Za mene je kritika književna tragičan oblik djelatnosti. Kritika može da bude samo takva da se čovjek identifikuje sa umjetničkim djelom ili da se ne identifikuje. Ako se identifikuje s umjetničkim djelom, onda ne može biti kritičar, onda ga prima nekritično. Ako se ne identifikuje, onda ga ne može razumjeti.

Milović: U vezi sa ovim Vašim tvrdnjama da se pisac nalazi u jednom posebnom raspoloženju kad stvara, htio bih reći da je Bora Stanković rekao na jednom mjestu svog djela, da mu zadrhti ruka kad piše nešto dobro.

Je li pisanje težak posao i kako se ono uči?

Da li se može pisanje učiti?

Selimović: Pisanje se ne može učiti. Ono se samo može usavršavati u tom smislu što se uči ako čovjek ima talenta. Talenat je predispozicija; to nije uslov. Današnji književnik mora veoma mnogo da zna. Nemoguće je ne ponavljati bezbroj stvari. Prvo, nemoguće je danas pisati a da se ne zna gotovo cjelokupna prošla književnost, da se ne znaju savremeni tokovi, da se ne zna psihologija, da se ne zna sociologija, da se ne zna politika, da se ne zna ekonomika, da se ne zna mnogo, mnogo čak i znanosti. Ali, sve je to dodatno. Ako čovjek ima predispoziciju, onda mora da se naoruža znanjem. Inače, ako nema talenta, uzalud mu znanje. Naučiti čovjek ne može mnogo, osim da usavrši svoju predispoziciju. A ako je ima, onda može naučiti mnogo.

Recimo, ja sam učio jezik. Mi u Bosni dosta dobro govorimo srpskohrvatski, ali je meni to bilo nedovoljno. Ja sam osjećao da ne mogu da izrazim sva ona unutrašnja stanja i apstrakcije naročito. Nadostajalo mi je iz standardnog jezika mnogom mnogo oblika. Dosta mi je djelovao siromašno. Ja sam desetak godina proveo na jednom intenzivnom proučavanju mogućnosti našeg jezika, mogućnosti izražavanja onostranog, tako da kažem, ne direktnog, ne pojavnog, nego misaonog, duhovnog. Koliko sam uspio, to je pitanje koje će drugi da riješe. Ali je jedna stvar sigurna – da ništa ne može da bude ako se čovjek osloni samo na talenat. Ne može. Ostaće na vrlo primitivnom nivou.

Milović: „Da, sve je to istina, ali izgleda da istina nije važnan ili je važna na neki poseban način, treba je tek učiniti istinitom, ne znam kako. Znači li to da i laž može postati istina, ako se učini uvjerljivom?“

Želio bih da mi ovo objasnite. Kako vi to shvatate?

Selimović: To je pitanje uvjerljivosti umjetničkog teksta. Recimo, svi smo mi doživljavali da čitamo u nekom djelu jednu notornu istinu, ali ona zvuči lažno, zato što je nevješto rečena ili je rečena banalno, konvencionalno. A ako je nešto rečeno umjetnički prefinjeno, sa nekom nijansom duhovito, paradoksom itd., može čak da zvuči uvjerljivo iako odstupa od norme istinitosti. To je, prosto, pitanje uvjerljivosti umjetničkog izraza. Da li je važna, ako je ja nespretno unesem u književno djelo? I hoće li ostati istina? Ili će ostati sumnjiva istina, ili će čak pobuditi sumnju da u ljudima, otpor čak, zato što je nespretnost umjetničkog izraza uticala na to da se čovjek pobuni, da pruži otpor.

Uzmite, na primjer, diletantsku jednu stvar, ili socrealističku stvar. Socijalistički realizam često govori vrlo prihvatljive istine u suštini, ali pruža otpor, zato što je izraz umjetnički nedorastao. On je banalan, trivijalan, konvencionalan, nije dovoljno umjetnički. To je smisao.

Tajna umjetničkog izraza i jeste u tome da se pronađe način koji nije upotrebljen, koji nije zloupotrebljen, koji je individualan – znači – doživljen, koji pruža iluziju, ako hoćete i varku istine. To je snaga umjetničkog djela

Milović: „A možda je i najteže pisati o onome što je izuzetno i lijepo“.-
Kako to? Zar se jedan veliki pjesnik ne može lako ispirisati ljepotom? I na osnov sirovosti i surovosti može veliki umjetnik da stvara velika djela. Rihard Vagner je za to najbolji dokaz.

hqdefaultSelimović: Tu sam mislio na, otprilike, odnos pozitivnih i negativnih stvari u životu. Najteža stvar za pisca je pozitivan lik. To je zadatak pred kojim rijetko ko ostane na nogama, jednostavno što je teško ljude uvjeriti u dobro. Tu treba argumentacija i uvjerljivost umjetnička ogromna. A za zlo ne treba nikog uvjeravati. Svako odmah vjeruje. Zlo je vrlo bogato, plastično, a dobro je anemično, blijedo, jako, jako neizraženo. I, recimo, jedan velikan, kao što je Tolstoj, nije uspio da obradi idealni lik Platona Karatajeva. On je papirnat, više je ostao želja nego ostvarenje, i odmah se čovjek stavlja u stav otpora. Nisi me ubijedio, dragi Lave Nikolajeviču! Suviše je dobra u tom Platonu Karatajevu. A negativni lik pruža ogromne šanse za ubjeljivost.

Zatim, one stvari koje se suviše rijetko manifestuju u životu, ili se blijedo manifestuju u životu – teško uspijevaju piscu, recimo, ili su suviše zloupotrebljavane, često upotrebljavane. Danas će samo početnik dozvoliti sebi da piše o ljubavi. To je gotovo nemoguće obraditi s uspjehom. Tu postoji uvijek šansa da čovjek postane naivan. Ja sam namjerno, recimo, u „Tvrđavi“ išao na ljubav, jer sam htio da suprotstavim to zlu. To je, prosto, konstrukcija, kompozicija, u kojoj jedno prema drugom stoje zlo i ljubav. I najveće zamjerke su, u stvari, na tu ljubav kod mene u „Tvrđavi“. Kritičari ne prihvataju to. Zato što je potrebna bila ogromna argumentacija da ja ubjeđujem da postoji ipak ljubav. To niko ne vjeruje. Današnja svijest sumnjičavog savremenog čovjeka je takva da njegovo iskustvo to ne prihvata. A zlo svako prihvata. Tako je – kaže – imaš pravo, samo nisi bio dovoljno još crn. Na žalost, ta skepsa savremenog čovjeka je takva, da više vrlo teško vjeruje u dobro. Eto, to znači.

Milović: Ono „i na osnovu sirovosti i surovosti veliki umjetnik može da stvara velika djela …“

Selimović: Više na tome, više na tome nego na čemu drugom. O tome se i radi.

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=4639

Objavio dana Feb 19 2016. u kategoriji Arhiva, Naš jezik, Razgovor. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Log in | Administrator SPETROV