Meša Selimović: „Najteža stvar za pisca je pozitivan lik“

Milović: Gdje ste služili vojsku, ako smijem da Vas pitam? I kakav je bio Vaš vojnički život? Država vrši zapravo nasilje nad svojim podanicima. Ona ih prisiljava da idu u vojsku, da ginu za nju. Oduzima im imanje. Udara velike poreze i radi s njima šta hoće. Kako da se čovjek zaštiti od države?

Selimović: Ja nisam služio vojsku.

Milović: Samo ste bili u pratizanima?

Selimović: Samo sam bio u partizanima. Izvukao sam se vrlo spretno. A zaštititi se od države izgleda da je najjednostavnije na taj način što će čovjek slušati sve što ona traži. Sve drugo znači samouništenje.

Milović: Da li će jednoga dana odumrijeti država, i ako će, kad će se to desiti?

Selimović:  Ja mislim da to neće, pošteno govoreći. Uvijek će postojati neko ko će željeti da vlada nad drugima. To neće ljudi uspjeti da uguše u sebi.

Milović: O želji uopšte? Njegš u Luči pjeva: „Ko l’ granicu želji naznačiti?“

Selimović: Želja je čežnja, želja je jedna potreba za slobodom. Želja je neophodnost da prevaziđemo stvarnost. To je potreba da negiramo ono što se dešava. Želja je, u stvari, nemoć. Čovjek nema druge mogućnosti da se oslobodi okova onog što jest osim da ih negira. To znači, jedna donkihotska potreba da stremim ka imaginarnom, nedostignutom i, vrlo često, nemogućem. Ali, s druge strane, želja je podstrek, onaj motor napretka. Ona je vezana za nezadovoljstvo. Zadovoljstvo s onim što jest – je najmučnija stvar koja se uopšte može zamisliti. Ono blokira svaku akciju ljudsku i prouzrokuje da čovjek počne da trune. Nezadovoljstvo pokreće na mijenjanje oblika života. Zato je nezadovoljstvo povezano sa željom ponekad i vizija pudućnosti ali i put ka budućnosti. Začudo, to je uzrok čovjekova napretka ali i uzrok čovjekove nesreće.

Milović:

„Prokleta sudbo, pjevajmo s njom“.

Šta podrazumijevate Vi pod „sudbom“? U „Gorskom vijencu“ Njegoš kaže:

„Vr’jeme zemno i sudbima ljudska,
Dva obraza najviše ludosti,
Bez poretka najdublja nauka,
Sna ljudskoga đeca al’ očevi“.

„Najdublja nauka“ – najskriveniji smisao.

Selimović: Ja sudbinu ljudsku vezujem za smisao egzistencije ljudske, a ne za nikakva vanzemaljska zbivanja. Sudbina ljudska je u tome što je sve tajanstveni: rođenje, neželjeno rođenje, dolazak tog novog čovjeka na svijet kome on treba da se prilagođava, koji nije stvarao – obično u suprotnosti sa njegovim željama, i na koncu smrt kao neželjeni kraj, koji se ne može ničim spriječiti ni izbjeći. Dakle, nešto što je izvan snaga ljudskih i čovjekovih. Onda se mi spasavamo time što ostavljamo tragove izvan sebe. Mislim da je to i najbolje, i najhumanije, kad već ne možemo ništa drugo. Neka ostane ljudski trag , što ljudskiji trag iza nas. To je i prkos toj sudbini i neko spasavanje od te tragične efermnosti ljudske. Taj trag je dobar samo ako je human; sve drugo zaista ne vrijedi. U tom pogledu postoji veoma mnogo mišljenja. Najproširenije je, da je život ljudski, prema tome, ta sudbina njegova, vrlo tragičan. Ja ne shvatam tako, bar ne u krajnjoj instanci. Ja sam najbliži egzistencijalističkoj filozofiji. Živim, živim besmisleno ali živim u inat svemu. Hoću da živim. To je ono pitanje Kamijevo – ima li čovjek prava da se ubije. Ima, ali ja neću. Tu je onda pitanje također kratkoće života. Ja, međutim, onda postavljam pitanje – šta bi bilo da je čovjek besmrtan. To bi bilo strašno. Mislim da bi sve vrijednosti životne i ljudske izgubile smisao. Čak smatram da ono što vrijedi u životu, što je lijepo – lijepo je radi toga što je život kratak. Samo u tom kontekstu, u toj relaciji mi uviđamo vrijednost svega: ljudskih odnosa, ljubavi, intenzivnog doživljaja svega oko nas. U jednom besmrtnom, beskrajnom trajanju sve bi izgubilo značaj. Ni dobrota ljudska ne bi imala smisla, jer bi umorila čovjeka. Nikad se neću odmoriti od življenja. Ljubav ne bi imala smisla nikakvog. Uopšte život ne bi imao nikakva smisla kad bi trajao beskrajno. Samo u tome što je kratak, mi vidimo koliko je lijepo sve ovo što mi nazivamo životom.

Milović: „. . . dok se Maričić nije opio i počeo da pjeva Bilećanku“. – Kako glasi, molim Vas, ta pjesma? Ja je ne poznajem.

Selimović: To je pjesma predratne Jugoslavije o logorima u kojima su bili komunisti.

Milović: Je li objavljena ta pjesma?

Selimović: To su riječi Moše Pijade, ili tako nekako. Vrlo je poznata.

Milović: Znam da su logori za komuniste bili u Bileći. Znači to je vezano za Bileću?

Selimović: Jest, jest.

Milović: „. . . I stiču iskustva uviđajuči da je svijet tajanstvo“. Njegoš u Luči kaže:

„Tajna čojku čovjek je najviša“

Čovjek je najveća tajna.

Selimović: Jeste, zato što svako ima svoj ugao gledanja, svoje emocije, svoju zatvorenu psihu. I vrlo je teško prodrijeti u čovjeka. Zato su i rijetki ti mostovi među ljudima. Oni mogu da postoje samo ako čovjek svjesno negira nešto od svoje isključivosti. To je najveći oblik ljudskosti. Uopšte čojstva – negiranje svog isključivog stanovišta. To znači – pokušaj razumijevanja drugih, pokušaj identifikacije s drugima. Inače je normalno da niko nikoga ne razumije i da svako smatra jedino dobrim ono što on misli da je dobro. Tu su uzroci nesporazuma među ljudima najveći. Da li će nekad doći dotle da ljudi smatraju da i drugi mogu da imaju pravo, da i tuđa misao može da bude dobra – teško je znati. To bi bio jedan oblik razvijenosti vrlo visok.

Milović: „Gdje je početak sjećanja? I je li pisanje sjećanje? Je li potreba ili htijenje? Stotine ljudi se zadržalo u mome pamćenju, mnogo događaja gamiže po mome mozgu, i svaki zaslužuje da se zabilježi istinito“.

Mislim da nema pisanja  bez sjećanja. Šta sve mora znati veliki pisac? A što se tiče pitanja da li je pisanje potreba ili htijenje, mislim da je ono i jedno i, drugo. Gete pjeva u svojoj baladi „Der Sänger“

„Ich singe, wie der Vogel singt“

mesa s.Selimović: Ja mislim da je pisanje sjećanje. Jer, bez životnog iskustva nema pisanja. To je nagomilano mnoštvo ljudi koji se vrzu po mozgu, u uspomenama, svaki je ostavio trag, za svakog je vezana neka misao ili emocija i, prosto, čovjek hoće da se rastereti. Kad sam ja pisao o tome da je to htijenje, ja sam mislio otprilike ovo: Za pisca je važno – moći, a ne htjeti. Za političara je važno htjeti. Uzalud čovjek hoće, ako nema mogućnosti da to ostvari u književnosti. Imamo masu ljudi koji hoće, koji imaju dobru volju, koji čitav svoj život posvete tome, i nikad ne uspiju. Dakle, volja i htijenje nisu važni u literaturi. Važna je samo predispozicija, koja je totalno neobjašnjiva. Do sada apsolutno niko, od Aristotela do danas, nije proniknuo u tajnu pisanja. Prvo, mi to samo opisujemo zašto čovjek piše. Mi otprilike kažemo – to je potreba za afirmacijom, odnosno za potvrđivanjem. Ali to je i suviše opšta odredba. Ili – to je potreba za rasterećenjem. To je više jedna upotreba za fizikom, kao u sudu u koji je suviše vode došlo pa se prelijeva. Ne objašnjava ništa suštinu potrebe neophodnosti pisanja. Ja dosad nisam nikad sreo jednu jedinu formulu koja objašnjava taj motiv pisanja, ne znam; ja ga ne znam,

Drugo, šta je uopšte pisanje. I tu mi se služimo perifrastikom. Vrlo teško, ako nije objektivizacija jednog stvarnog događaja; čim dođe do transpozicije, nastaje tajna. Zašto baš taj oblik? Kako je imaginacija doša do toga? Zašto je taj, a ne drugi način uzela? Kako se je transformirao jedan stvarni životni fakat u umjetnički fakat? To je tajna.

Vidite, ljudi su se čudili kad sam ja, nepotrebno iskreno, rekao da je moj opis ruku ženski u Dervišu podstaknut sjećanjem na ruke moga oca. Svi su očekivali neku romantičnu ljubav itd., međutim – ne. Ja sam iz djetinjstva sačuvao sjećanje na ruke svoga oca, izvanredno lijepe, njegovane, kao nešto vrhunsko. I kako se izrazilo, kako se pretvorilo u opis ženskih ruku, to je nemoguće objasniti, nemoguće. Jednostano je isključeno doći do nekog racionalnog objašnjenja. Jednostavno osjećam potrebu da govorim o rukama. Ja sam se cijelog života sjećao tih ruku.

Milović: Ja sam mislio da se radi o rukama Vaše gospođe Darke. A pomišljao sam i na opis ruku poljskog studenta koji igra važnu ulogu u noveli Štefana Cvajga „Vierundzwanzig Stunden aus dem Leben einer Frau“.

Selimović: Nije, nije nije.

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=4639

Objavio dana Feb 19 2016. u kategoriji Arhiva, Naš jezik, Razgovor. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Log in | Administrator SPETROV