Meša Selimović: „Najteža stvar za pisca je pozitivan lik“

Milović: Jeste li čitali, gospodine Selimoviću, „Priče iz Hiljadu i jedne noći“ i koliko su one budile Vašu maštu?

Selimović: To sam čitao, naravno. Nisu naročito uticale na mene, niti su mi pomogle da razvijem maštu, čak ni kada sam ih ranije čitao u mladosti, u kraćem izboru, jer nismo imali ova sabrana djela koja sada imamo. To je jedna istočnjačka mašta, dosta neobuzdana, koja je meni prilično strana. Ja bih otprilike to uporedio kao odnos između dvojice pisaca iz starijeg perioda: jedan je turski putopisac Evlija Čelebija, a drugi je bosanski hroničar Mula Mustafa Bašeskija iz 18. vijeka. Evlija Čelebija je putopisac koji je pisao o krajevima kroz koje je prolazio, ali njegova mašta je toliko neobuzdana da gotovo ni jedan podatak nije vjerodostojan. On piše o hiljadu džamija u nekom malom mjestu, o rajskim baštama, itd. A recimo, onaj Sarajlija, Mula Mustava Bašeskija, rođeni Sarajlija, naš čovjek, po svemu naš čovjek, je strašno odmjeren, kritičan, precizno karakteriše ljude, sredinu, nevjerovatono tačno govori o brojevima, tako da u tom smislu ja vidim, rekao bih, nacionalnu osobinu u odnosu na maštu. Mi smo dosta kritički raspoloženi, bez obzira da li se mašta može u izvjesnim trenucima razigrati. Ali kao i kod Mule Mustafe Bašeskije, kod naših ljudi je razvijen smisao opservacije, jako razvijen smisao . . .

Milović: Mislite na Bosance?

Selimović: Bosance. . . jako razvijen smisao za opservaciju, dosta kritičan odnos prema sebi i prema drugima, čak ponekad i potreba da se podsmijehne pojedinim osobinama, mada blago, itd. Dakle, jednom riječju, ta istočnjačka mašta meni je dosta strana i ne može da mi bude podstrek ni u kom smislu.

Milović: „Može li strah da pojede čovjeka, ili je takav, star otkako zna za sebe?“ – Htio bih da čujem od Vas nešto o strahu. Njegoš kaže, kao što Vi to znate:

„Strah životu kalja obraz često;
Slabost’ma ma smo zemlji privezani
Ništavna je, nego tvrda veza“
O strahu uopšte.

Selimović: Strah je jedno iskonsko osjećanje, veoma,veoma snažno u čovjeku, i ono nije vezano samo za osjećanje ništavnosti, ili za smrt, ili za opasnost direktnu. Ono može da bude i jedno osjećanje izgubljenosti, nesnalaženja pred ovim svijetom. Šta se dešava to s nama, ko smo mi – ta slamka među vihorovima! Opkoljeni tajnama oko sebe. Dakle, postoji strah kao posljedica jedne fiziološke ugroženosti, ali postoji strah sa uzrocima psihičkim, odnosno jedna metafizička dimenzija straha. Navodno, kod razvijenijih i ljudi postoji samo ovaj dekertni uzrok. Što je čovjek razvijeniji, to razlozi straha su sve mnogobrojniji i sve teži. Kod mene je najveći strah od samoga sebe: Što sam učinio? Jesam li koga povrijedio? Jesam li učinio ono što je trebalo? Hoću li učiniti ono što treba? – Taj strah je kod mene predominantan. Ali, mislim da je strah vrlo snažno, često osjećanje,  vrlo često osjećanje, mada ga ljudi kriju. Dobro ga kriju, jer smatraju da je nekakva sramota, velika sramota. Začudo, vidio sam da strah priznaju samo junaci, a prava kukavica nikad strah priznati neće, uvijek pokazuje nešto drugo.

Milović: Franc Kafka se mnogo plašio od svakog i od svačega. Mihailo Lalić je dobro obradio strah u „Lelejskoj gori“

Selimović: Ja ne mogu taj strah da obradim tako dobro kao Kafka. Kafka je jedna neurotična ličnost; ja nisam. Lalić se češće susretao sa raznim oblicima straha nego ja. Kod mene ima jedna osovina da se ja uopšte ne bojim vanjskih opasnosti. Uopšte ne znam šta je to; ne tiče me se. Tako da mogu samo to da doživljavam kao tuđu stvar. A kod mene samo moralni strah egzistira. I zato se on i javlja u mojim djelima samo u  tom obliku. Drugi ja ne znam. Ja sam malo poremećen u tom pogledu. Ja se ne ne bojim nikakve opasnosti. Skloniću se ja od puške, skloniću se, ali ne strepim. Ali moralna opasnost – to je za mene užas, najveći na svijetu.

Milović : O šali uopšte, u humoru kod Bosanaca? O dobrom glasu u Bosni? Ona je, recimo, na dobrom glasu.

Selimović: Šala je, čini mi se, jedna osobina narodska uopšte. Što se više gubi taj narodski elemenat, sve je manje šale. Ovaj civilizovani, urbani svijet više ima u svom odnosu prema svijetu oblik ironije, sarkazma, one grube šale, ali humora vrlo malo. Gotovo bih rekao da je humor vezan isključivo za narod i za neurbanizovanu sredinu. Za mene je humor jedan najrespektabilni odnos prema svijetu. Priznajem tragediju; ona je nešto izuzetno važno. Bol također mi smo ustoličili kao vrhunsko osjećanje, mada je to samo oblik zavisnosti od prirode, oblik nerazvijenosti čovječanstva. Ali humor je najveličanstveniji odnos. To je superioran odnos prema svijetu. To je najrjeđi odnos. Nema ga tako mnogo.

Što se tiče dobrog glasa, to je različito. To je zavisno od toga što se podrazumijeva u jednom vremenu kao kvalitet ljudski. Začudo, dobar glas je vezan uvijek za ono što je rijetko, što se ne javlja često. To je poštenje, istinoljubivost – kao što je u Crnoj Gori „čojstvo i junaštvo“. Ljudi poštuju jednu normu odvajkada  i utoliko više što je manje u praksi.

Milović:

„Pevaj, majko kad u borbu pođem,
Al’ ne plači ako ti ne dođem“

Je su li ovi stihovi narodni?

Selimović: To su narodni. Ja sam negdje opet pročitao, čini mi se, da su Branka Ćopića, ali su postali narodni tako da sam se i ja zaprepastio kad sam pročitao da su Ćopićevi. On ima nekoliko pjesama koje su potpuno otekle u narod. Negdje je on to rekao ili napisao.

Milović: Da li idete rado u muzeje, galerije slika? Koje ste sve muzeje u našoj zemlji posjetili?

Selimović: Pa, muzeji djeluju malo tužno. To je konzervirana smrt i čovjek se neugodno osjeća. Ne znaš da li da ideš da se diviš što si ti živ a ovo sve mrtvo ili da nosiš cvijeće kao na grobove. Ali volim galerije slika; to veoma volim. Mislim da sam obišao sve uglavnom u zemlji. Volim ono što bi se moglo nazvati ostatkom prošlosti, ali da nije smješteno u vitrine nego negdje napolju, kao što je nekropola stećaka u Radimlju na primjer. To djeluje veličanstveno – u prirodi, običnoj, ne zatvorenoj i ne ograđenoj. Recimo, veličanstvena je Njegoševa mala kapela na Lovćenu. To je istorija, ali sa prirodom monumentalno spoejena. To su stvari koju su izvanredne i koje čovjeka oduševljavaju. Muzeji, baš, ponekad mogu da djeluju mučno.

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=4639

Objavio dana Feb 19 2016. u kategoriji Arhiva, Naš jezik, Razgovor. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Log in | Administrator SPETROV