Meša Selimović: „Najteža stvar za pisca je pozitivan lik“

Milović: „Glupo je dozivati uspomene. . . A ako si mlada i lijepa, zašto su ti potrebne uspomene?“ – O uspomenama uopšte? Kad ih  ne bi bilo u starosti, od čega bi čovjek živio?

Selimović: „Glupo je dozivati uspomene“ – to je također jedan kontrast, to je jedno atraktivno izražavanje, zato što nije glupo dozivati, nego je neophodno. I to je, prosto, izraz kojim se čovjek brani od terora uspomena, a uspomene su dio nas samih. To je dio života koji je neodvojiv od nas. Zato valjda uspomene sačinjavaju veći dio onog što sačinjava naš duhovni život. Nesporazumi između  mene i nekih čitalaca nastaju u tom slučaju, kad se suviše direktno čita moja rečenica. Ovo otprilike znači – „glupo je dozivati uspomene“ – na žalost, užasno je to što ne možemo ne dozivati uspomene.

Milović: Mene je interesovalo Vaše mišljenje o uspomenama. Znao sam, osjetio sam ja ovo.

Vi govorite u svome romanu „Tišine“ o „redakciji“: „Urednik me dočekao tako srdačno da sam već pomislio da je zabuna“. I to je, svakako, podatak iz Vašega života. Vi ste, gospodine Selimoviću, od 1961. godine glavni urednik Izdavačkog preduzeća „Svjetlost“. Eto tako, nešto malo o uspomenama u vezi sa romanom „Tišine“? U vezi s uspomenama na tu redakciju?

Selimović: Kad sam došao u Beograd 1944., poslije oslobođenja, ja sam bio urednik Publikacionog odeljenja Komisije za utvrđivanje zločina. Eto to je ta redakcija. Nije novinska, kao što kažem, nego sam prebacio da ne bude direktna faktografija.

Milović: „I prazne riječi mogu da budu vedar praporac. . .  A dobre su i ljutite riječi, i one mogu da budu lijek“. –  O riječima, molim Vas, o vrstama riječi.

Selimović: O riječima, Vi ćete vidjeti, u mom romanu „Derviš i smrt“ ja više govorim o tome. To za mene nisu samo znaci, to ja za mene ponekad život. Kad ispunjavamo život, u stvari, riječima dajemo smisao i pravac životu, upravo riječima. Vedre riječi mogu da budu praporac, a ljutite – lijek. To je normalno da je to unutrašnje stanje čovjekovo, da vedre riječi same po sebi mogu. . . nisu samo posljedica, nego mogu da budu i uzrok. A ljutite mogu da budu liječe čovjeka. U stvari, to pražnjenje. Ja riječima dajem smisao punog sadržaja, punog smisla, jedne čitave dimenzije. To za mene nije nikako formalna stvar i nije samo sporazumijevanje; to je izražavanje, i to čak podsticanje na određene akcije, u psihološkom smislu. Naravno, to je i emotivno, i afektivno, itd. veoma značajno. U svakom slučaju riječ je ona pređa, ona građa, ona paučina koju mi sami pletemo oko sebe. Ponekada su to mostovi, a ponekad su i ambisi; ali u svakom slučaju, vrlo često mi riječima određujemo svoju sudbinu. To je u Dervišu

Milović: U Bibliji stoji: „U početku bi riječ, i Bog bi riječ“. To je ona grčka riječ logos koja može značiti „riječ“, „smisao“, „djelo“, „akciju“. Eto, šta je bilo prije, šta je u početku postojalo: riječ ili akcija?

Selimović: Ja mislim da je prvo postojala akcija, prvo je postojala; zapravo, mora se roditi misao iz djela. Jer, čovjek najprije nešto poduzima, onda sudi o tome, pa onda izražava. To je, po mome, jedan logički redosljed. Ali, kad se već rodi riječ, onda ona postaje izuzetno značajna, onda ona mijenja red. Jer, kad već postoji, onda ona dolazi na početak.

Milović: „Je li ti lakše kad grdiš? Onda grdi“. – Htio bih da čujem Vaše mišljenje o grdnji, o psovkama. Odobravate li grdnje, klevete, psovke?

Selimović: Mislim da to najobičnija stvar. Nema nikakve tu misterije. To je ono pražnjenje o kojem sam maloprije govorio. U „Tvrđavi“ imam o tome čitav jedan pasus – o plemenima u Africi koja priređuju praznik psovki. Mislim da je to neka psihoterapeutska, sasvim korisna aktivnost. Nažalost, ja ne znam njome da se služim.

Milović: Šta mislite uopšte o odlikovanjima koja se dodjeljuju zaslužnim ljudima u svijetu? O nagradama uopšte.

Selimović: Mislim da to ima svoj, nekako građanski smisao, ali vrlo često može da bude i uvredljivo. To tapšanje po ramenima – uglavnom ponižava. Zatim, tu su konvencije. Ljudi nasijedaju na to, jer borba za prestiž među ljudima u društvu je ogromna, iako ne vide da je tih nagrada toliko, da su one, u stvari, devalvirane, da nemaju svoju pravu vrijednost, ali njihovo magično djejsvo još traje.

Što se tiče nagrada za književnike – one imaju nekakav smisao koji ih opravdava u tome što pojačavaju interes za djelo. I utoliko su samo opravdane, ništa drugo.

Milović: A za stvaranje?

Selimović: Za stvaranje nemaju nikakva značaja.

Milović: Samo interes za djelo?

Selimović: Samo. Tu pojačavaju interes za djelo koje je štampano. Mogu da povećavaju broj čitalaca.

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=4639

Objavio dana Feb 19 2016. u kategoriji Arhiva, Naš jezik, Razgovor. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Log in | Administrator SPETROV