Meša Selimović: „Najteža stvar za pisca je pozitivan lik“

Milović: Jeste li u ratu bili ranjavani?

Selimović: Nisam.

Milović: „Zbog kiše ovaj bol, a opet je volim, tu kišu.“ – Volite li kišu, snijeg? Kakvu kišu volite?

Selimović: Volim je. Ja ne volim veliku hladnoću, a volim snijeg, ako mogu da hodam volim kišu – da mogu da idem u šetnju; tad se osjećam izvanredno ugodno. To je nekako moj ambijent više nego golo sunce. Dosta ima nečeg mog, pravog kontinentalnog u toj kiši. A inače to je vezano za jedno određeno stanje, psihološko stanje iz tog vremena, jer je kiša značila skrivanje, mogućnost skrivanja.

Milović: U toku rata?

Selimović: Tu se govori poslije rata. I to je jedno odvajanje od ljudi, tako da je kiša u tom smislu dobro došla jer stvara paravan između pojedinca i drugih ljudi. To je jedna gorka slika.

Milović: Na kome instrumentu svirate? Vi volite mnogo muziku.

Selimović: Ja u stvari ne sviram. Kao student sam svirao gitaru, harmoniku. A sad ne sviram, ali volim muziku, osobito klavir. Mnoge pijaniste ja volim. Čudnovato, posebno volim romantičarsku muziku: Šopena, Lista; Betovena volim također, volim Šuberta . . .

Milović: Baha?

Selimović: Ne toliko Baha. Ja ga doživljavam  na određeni način, ali ga ne volim naročito. Suviše mi je stran, dubok.

Milović: Da li veliki pisac mora biti i veliki slikar? Gete je tako dobro slikao da su mnogi žalili što se nije posvetio slikarstvu.

Selimović: To je pitanje plastičnosti, u stvari, jer čovjek mora da zapaža.

Milović: Crtate li dobro?

Selimović: Ne, nikada uopšte. Vrlo ružno crtam.

Milović: Koliko je rat živio u Vama pošto se završio?

Selimović: Pa, dosta je ostavio utisaka, naročito, na primjer kad sam kao ilegalac živio u gradu. To je mučno djelovalo na mene. Ja sam recimo, u životu dugo sanjao dva sna: poslije mature, gotovo do rata ja sam sanjao da polažem maturu, a poslije rata sanjao sam da me gone Nijemci. To je taj osjećaj mučnine u okupiranom gradu u kome sam radio kao ilegalac. To je jako teško osjećanje.

Milović: To je Sarajevo bilo?

Selimović: Tuzla. A kad sam uzeo pušku i otišao u odred, onda je sve bilo u redu. Onda sam se oslobodio tih mučnina. I dosta je to na mene ostavilo snažan utisak. Sjećanje je bilo intenzivno.

Milović: „I nehotice stavim prst na rub čaše i naglim pokretom saspem je u stotinu krhotina, a onda opet mirno sjedim, kao da je bilo slučajno“. –

Kako objašnjavate tu pojavu kod nas? Naši ljudi razbijaju čaše, zubima ih lome, grizu ih itd.

Selimović: To je jedan oblik primitivnosti, jedan afekat koji se izražava u tim drastičnim oblicima. Naši su ljudi dosta afektivni.

Milović: „. . . i iznenadna provala nježnosti je strah od samoće“.-

Može li se to na neki način dokazati?

Selimović: Teško je dokazati išta iz ove oblasti emocija. To su utisci.

Milović: „Bože, kakve gluposti čovjek govori ponekad“. –

Izgovorenu glupost vjetar nosi, a napisana glupost vječito ostaje.

O gluposti?

Selimović: A, pa to je naše svakodnevno iskustvo, svakog od nas. Ja sam više gluposti u životu govorio nego pametnih stvari.

Milović: A šta biste rekli o ostalom svijetu?

Selimović: A isto tako; svi smo isti.

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=4639

Objavio dana Feb 19 2016. u kategoriji Arhiva, Naš jezik, Razgovor. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Log in | Administrator SPETROV