Orkestar osokolio Ljenjingrad

480e37b88924f3f8f44d45d88d6ed59eU ljeto 1942. u Ljenjingradu je vladala glad. Grad je bio pod opsadom njemačkih oružanih snaga, koje su ga bombardovale gotovo punih godinu dana. Uprkos tome, jedan orkestar je izveo novu simfoniju kompozitora Dmitrija Šostakoviča, a koncert je preko razglasa emitovan širom cijelog grada.

 

Kada je dirigent Karls Elijasberg primio uputstva da uvježba Škostakovičovu Sedmu simfoniju, suočio se s problemom. Pošto je u decembru izvedena Uvertira 1812 Pjotra Iljiča Čajkovskog – posvećena ruskoj pobjedi nad Napoleonom – jedini preostali orkestar u gradu, Ljenjingradski radijski orkestar, bio je desetkovan.

U dnevniku orkestra zapisano je: “Proba nije održana. Srabijan je mrtav, Petrov je bolestan. Borišev je mrtav. Orkestar ne radi.”

Zbog toga nije nimalo iznenađujuće što se samo 15 muzičara odazvalo na Elijasbergov poziv, među kojima i Ksenija Matus. “Kada su počeli da vježbamo za koncert, morala sam da odnesem obou na popravku”, pričala je ona mnogo godina kasnije. “Otišla sam po nju i pitala koliko dugujem. Majstor mi je odgovorio: ‘Samo donesi mačku.’ Rekao je da više voli mačje meso od pilećeg.”

Prva probla je prekinuta posle samo 15 minuta, jer muzičari nijesu imali snage.

“Taj orkestar se sastojao od muzičara koji su bili žrtve bombardovanja i gladi i jedva su držali instrumente”, priča sovjetski dirigent Semjon Bičkov. Jedan trubač se izvinio Elijasbergu pošto nije bio u stanju da proizvede nijedan ton.

Bilo je jasno da im je potrebno pojačanje.

Sovjetske vlasti su naredile da se muzičari sa borbenih linija jave radi probe. U pauzama između borbenih okršaja, dolazili su iz vojnih logora da bi vježbali.

Šostaković, koji je radio na Konzervatorijumu u Lenjingradu, tek je bio započeo rad na simfoniji neposredno prije njemačke invazije na Sovjetski Savez 1941, ali joj se, kako je sam opisao, u nedjeljama koje su uslijedile posvetio sa “neljudskim intenzitetom”.

Kada je počela opsada u septembru, klavirski recital prvog stava, koji je svirao pred odabranom grupom prijatelja, prekinuo je vazdušni napad. Kompozitor je ostao u gradu, ali mu je prvog oktobra naređeno da ga napusti.

Snabdijevanje osnovnim namirnicama je prekinuto, pa su ljudi bili prinuđeni da jedu pacove, konje, mačke i pse. Zabilježni su i slučajevi kanibalizma. Morila ih je glad, a odozgo ih je bombardovalo nemačko ratno vazduhoplovstvo.

Oni koji su preživjeli nemilosrdnu zimu 1941-42. pamte leševe na ulicama koje nije imao ko da sahrani.

Elijasberg je zaveo strogu disciplinu kako bi se muzičari vratili u formu. Naročito je duvačima znalo da se zavrti u glavi i često su se presnijećivali dok su svirali. Elijasberg je, međutim, uskraćivao sljedovanje hljeba muzičarima koji su loše svirali ili kasnili na probe – čak i kada je razlog njihovom kašnjenju bila sahrana člana porodice.

Muzičari su vježbali šest dana nedjeljno i, dio po dio, pripremili cijelu simfoniju. Do dana nastupa – 9. avgusta 1942 – orkestar je samo jednom odsvirao cio komad, i to na generalnoj probi tri dana ranije.

“Neposredno prije izvođenja, sovjetska vojska je žestoko bombardovale nemačke borbene linije da bi ućutkala njemačke topove kako bi koncert mogao da se održi bez prekida”, kaže Bičkov.

Širom grada postavljeni su zvučnici kako bi koncert čuli ne samo stanovnici Ljenjingrada, već i njemački vojnici.

U publici je bila i 18-godišnja Olga Kvade, čiji su otac i đed umrli početkom godine. Ova starica, koja je zagazila u devedesete, i danas pamti taj događaj.

“Lusteri su blistali, bio je to čudan ośećaj. S jedne strane, djelovalo je nemoguće – blokada, sahrane, smrt, glad, a s druge Filharmonija – bilo je čudesno”, kaže ona u BBC-jevom dokumentarnom filmu. Jedino smo se plašili da nas Njemci ne bombarduju. Pomislila sam: ‘Bože, daj da čujemo do kraja’. A onda je Elijasberg izašao na scenu, orkestar je ustao i počeli su da sviraju. Svi su bili gladni, ali imali su leptir-mašne. Iz nekog razloga, odmah sam pomislila na tatu. Tata je volio dobru muziku. I sam je svirao i mene je učio da sviram. Śećam se da me je vodio u Filharmoniju i činilo mi se da na neki način i sada sluša. Plakalo mi se, ali sam, istovremeno, bila ponosna: ‘Prokletnici, mi imamo orkestar! U Filharmoniji smo, a vi, Njemci, ostanite đe ste!’ Bili smo okruženi Njemcima. Bombardovali su nas, ali tu smo se ośećali superiornim.”

Završetak koncerta dočekan je mukom.

“A onda se prolomio aplauz”, śeća se Ksenija Matus. “Iz publike je izašla đevojčica s buketom cvijeća i uručila ga dirigentu. Možete li da zamislite? Svježe baštensko cvijeće u vrijeme blokade? Ośećaj je bio neopisivo radostan.”

Šostaković je simfoniju posvetio narodu Ljenjingrada, koji je morao da izdrži još godinu dana pod opsadom, prije nego što je sovjetska armija u januaru 1944. probila obruč. Do tada su umrle oko tri četvrtine od ukupno milion stanovnika.

Kada Bičkov sluša simfoniju, svaki put je duboko dirnut zbog onih koji su “doživjeli i preživjeli (opsadu), i uspjeli da sačuvaju dostojanstvo”, uključujući i njegovu majku.

“Kada sam odrastao, s vremena na vrijeme bih čuo djelove onoga što je proživjela. Nikada nije pričala velike priče, ali bi mi, povremeno, ispričala po neku epizodu.”

Jednom prilikom, śeđela je u podrumu za vrijeme njemačkog bombardovanja. “Bomba je pala na zgradu, probila krov i pala u podrum, đe su bili”, kaže Bičkov. Nekim čudom, nije eksplodirala.

Pedesetih godina prošlog vijeka Elijasberga je pośetila grupa istočnonjemačkih turista.

“Rekli su mu da su bili vojnici u njemačkoj armiji na obodu grada. Slušali su koncert emitovan preko radija, uključujući i Sedmu simfoniju Šostakoviča”, śeća se Bičkov,“ I oni su bili gladni. I oni su se plašili. Mnogi nijesu htjeli da budu tamo, ali nijesu imali izbora. Mnogi su poginuli.”

Jedan iz grupe turista rekao je Elijasbergu da su, kada su čuli izvođenje Šostakovičeve simfonije, shvatili da grad u kome žive ljudi takvog duha neće kapitulirati. Jedan od boraca je zaplakao kada se oglasila muzika.

“Tu su bili ljudi koji su oličavali suprotnu stranu rata, kojima je muzika bila jednako neophodna kao i onima za koje je komponovana”, kaže Bičkov. “Zato što je, na kraju krajeva, komponovana za čovječanstvo. A dokaz je da nam je i danas potrebna, da je i danas slušamo.”

Elijasberg će još nekoliko puta izvesti simfoniju u Ljenjingradu. Ali koncert održan za vrijeme rata nije doprinio da se uzdigne do zvijezda kao dirigent, niti do toga da stekne slavu kao heroj sovjetske kulture. Umjesto toga, umro je zaboravljen 1978. godine.

Muzika koju je izveo je, međutim, nastavila da živi. Postala je jedno od najpoznatijih djela Šostakoviča koje često nazivaju i Ljenjingradskom simfonijom.

 

Kratki URL: http://zrcalo.me/?p=4572

Objavio dana Jan 4 2016. u kategoriji Śećanja. Možete pratiti sve u vezi ovog teksta putem RSS 2.0. Ako želite, prokomentarišite ovaj tekst

Ostavi svoj komentar

Photo Gallery

Log in | Administrator SPETROV